S T RA Ž I L O V O

OD RODNOGA BRODA DO BRANKOVOG GROBA

Branko Radičević – Duško Trifunović – Luka Jović

Branko Radičević
(1824 – 1853)

Branko Radičević je rođen šesnaestog ( dvadesetosmog) marta 1824. godine u Slavonskom Brodu. Dobio je ime Aleksije, a kasnije ga pred izlazak prve knjige promeni u Branko. Osnovnu školu završava u Zemunu
U Zemunu se školuje od 1830. do 1835. nakon čega upisuje gimnaziju u Karlovcima. U Karlovcima ostaje do 1841.godine. Ne zna se ima li mesta u našoj zemlji koje je tako vezano za nekog našeg čoveka, kao Karlovci za Branka. U gimnaziji, samo po imenu srpskoj, kako je Vuk znao reći, predavalo se na nemačkom i latinskom jeziku. U to vreme Vuk Karadžić je već počeo borbu za narodni jezik. Svi profesori karlovačke gimnazije bili su protiv Vuka, jedni iz uverenja, drugi iz straha od gubitka službe. Pa ipak se Aleksije Radičević, jedini od svih đaka usudio da jednu latinsku lekciju prevede na srpski jezik i napiše je Vukovim pravopisom. Profesor ga zbog toga nije kaznio.Ta sveščica je ostala kao dokaz Brankove naklonosti prema narodnom jeziku i kao jedan od prvih tragova njegovog smelog i samostalnog duha. O Branku i njegovom bratu Stevanu jedan njihov kolega iz gimnazije je zabeležio:”Njih dvojica uneli su u omladinu ponosa i poleta.Pored njih osetili smo novi život”. Školovanje zatim nastavlja u Temišvaru,ali ubrzo prelazi u Beč i od 1843. godine, s malim prekidima živi tamo do smrti. Prvo je tri godine slušao prava, dok nije shvatio da ga to više ne interesuje. Od 1850. godine uči medicinu. I poslednje mesece svog života provodi u Beču. Mina Karadžić piše o sećanju svoje majke, koja je bila uz Branka dok je bolovao i kad je umro: ”Još jedanput zahvalno pogleda, još jedanput se umornoosmjehne, pa onda se naže; a ono divno srce što je toliko osjećalo, toliko se nadalo, toliko htjelo, presta kucati…”Umro je 18. juna 1853.i sahranjen na Sankt-Marksovom groblju.. Predosećajući skori kraj,on ispeva:

“Al kad mi se veće smrći mora,
Nek se smrkne izmeđ ovi gora”

1883.godine su Brankovi posmrtni ostaci preneti iz Beča i sahranjeni na Stražilovu kod Sremskih Karlovaca. Na spomeniku je napisano:

“Mlogo hteo, mlogo započeo
čas umrli njega je pomeo.”

Branko je u književnosti progovorio samo svoje prve reči. Pa ipak i to je bilo dovoljno da ne umre. Samo stihova o Branku Radičeviću je napisano više nego ih je on sam napisao,a da se ne spominju silne kritike, eseji, studije i članci. Hiljade mladih svake godine posećuje Stražilovo i Brankov grob da otpevaju pesme koje je Branko već odavno otpevao svetu.Kad je odštampana njegova prva knjiga zabeleženo je da se pojavio “jedan gotov,savršen pesnik”. U to vreme borbe za narodni jezik konačno se pojavljuje i Vukov prevod “Novog Zavjeta”, Daničićev “Rat za srpski jezik i pravopis” kao ‘teška artiljerija Vukove nauke’ i veliki “Gorski vijenac”. I konačno ‘došlo je vreme da i Branko pokrene u boj laku konjicu svojih stihova’. Krajem 1847. pojavila se njegova prva knjiga pesama.Pesme mladosti, ljubavi i rodoljublja pune su vedrine, vitalnosti, vragolanske žudnje za životom. Drugu knjigu izdaje 1851., a treću objavljuje njegov otac posle pesnikove smrti 1862.godine.
Branko je bio sjajno obdaren pesnik svoga vremena, bio je svoj i nov, rekao je svoje prvi dok je srpski književni jezik jos tražio sebe. I posle mnogo godina oseća se autentičnost Brankovih stihova, njegove pesme su bezvremene, tople i velike.

Oj, Karlovci, mesto moje drago

Oj, Karlovci, mesto moje drago,
K'o detence došao sam amo,
Igra beše jedino mi blago,
Slatko zvah ja med i smokvu samo.
Dete malo-golušavo tiče,
Dođe tiče, pa se tu naviče,
Ovde, ovde, gde krioce malo
Prvi put je sretno ogledalo,
Ispočetka od grane do grane,
Od drveta jednog do drugoga,
Dok je smelo setiti se strane,
Setiti se neba visokoga,
Dok je moglo krila svoja laka
Nebu dići, tamo pod oblaka.
Pod nebo se dig'o ptić i sada,
Al' veseo nije k'o nekada;
Gleda dole, reku, vrelo, luga,
Drva, žbune, gore i vrleti,
Pa mu s'čine do toliko druga,
Do toliko uspomena sveti',
S kime dane prelepo probavi,
Pa ih sada mora da ostavi.
Teško mu se, teško rastaviti,
Ali šta će kada mora biti!
Za njih srce njemu mlado tuče,
Ali nešto na daleko vuče,
On ne može odoleti,
Pa se vine i u svet poleti.
Oj, Karlovci, lepo l' živeh tude,
Al' šta mora biti - neka bude,
Ta i mene nešto dalje vuče,
Evo, pružam svoga raja ključe.
Pa kada bih im'o kaku želju,
Jednu b' im'o samo, ali velju;
Kad bi tako smanjio se tudi
Da te mogu pritisnut' na grudi,
Ta na grudi i na svoja usta
Oh, željice, ala si mi pusta!

(Đački rastanak, 1844)

Ukor


Gde si dušo, gde si hrano!
Gde si, danče mio?
Gde si, sunce ogrejano?
Gde si dosad bio?
Ta sinoć se tebi mlada
Baš zacelo nada'!
Sunce zađe - pade tama -
A ja ostah sama!
Ala ljubiš, moje lane,
Ala grliš slavno!
Grli, ljubi, dok ne svane -
Ta već nesi davno!
Već nedelja dana prođe
Kako mi ne dodje!...
Jao zlato, tako t' Boga,
Ta kako si moga'?!

Only registered users can see links on this forum! Register or Login on forum!

Kad mlidijah umreti



Lisje zuti vece po drvecu,
Lisje zuti dole vece pada;
Zelenoga vise ja nikada
Videt necu!
Glava klonu, lice potavnilo,
Bolovanje oko mi popilo,
Ruka lomna, telo izmozdeno,
A kleca mi slabacko koleno!
Dodje doba da idem u groba.
Zbogom zitku, moj prelepi sance!
Zbogom zoro, zbogom beli dance!
Zbogom svete, nekadasnji raju, -
Ja sad moram drugom ici kraju!
O, da te tako ja ne ljubljah zarko,
Jos bih gledo tvoje sunce jarko,
Sluso groma, slusao oluju,
Cudio se tvojemu slavuju,
Tvojoj ruci i tvojem izvoru -
Mog zivota vir je na uviru!
O, pesme moje, jadna sirocadi,
Deco mila mojih leta mladi'!
Htedoh dugu da sa neba svucem,
Dugom sarnom da sve vas obucem,
Da nakitim sjajnim zvezdama,
Da obasjam suncanim lucama...
Duga bila, pa se izgubila,
Zvezde sjale, pa su i presjale,
A sunasce ono ogrejalo,
I ono je sa neba mi palo!
Sve nestade sto vam dati spravlja -
U traljama otac vas ostavlja.


. . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . .




Duško Trifunović (1933 - 2006 )



Pesnik Duško Trifunović rođen je 1933.godine u selu Sijekavac, kraj Bosanskog Broda. Sa 24 godine prvi put je došao u Sarajevo da bi radio kao bravar, a kada je napunio 25-tu, objavio je svoju prvu knjigu pesama.
„S jedne strane imali smo utisak da je prihvaćen, popularan pesnik, i da je dobrodošao", priseća se Trifunovićev prijatelj i poštovalac, Jovan Zivlak. „S druge strane, imao je jednu vrstu unutrašnjeg nesporazuma sa svetom i, rekao bih, taman doživljaj tog sveta. To se vidi i u njegovoj poeziji i u njegovom životu. Čitaoci i javnost su teško prihvatali ili nisu hteli da vide jednu vrstu rezignacije, skeptičnosti i čak fatalizma u njegovoj poeziji, pa i njegovoj ličnosti. Neosporno je to osećanje pojačano iznuđenim dolaskom u Novi Sad, jer je morao da napusti Sarajevo i počne život u neprilično doba. Ne može se reći da nije bilo dobre volje u Novom Sadu prema njemu, ali to je prevashodno bila volja prijatelja i pojedinaca. Ne mogu da svedočim, ali pričalo se da su ga izdali nekadašnji veliki prijatelji. Meni se čini da je on bio suštinski usamljen. Živeo je poeziju."
„Mislio sam da se zveri boje,
Ove vatre koja trag mi prati,
I to sam mislio;
A sad nosim kako mi ga skroje,
Po meni se ništa neće zvati."

(„Pristao sam biću sve što hoće" , pesma Duška Trifunovića koju je otpevalo Bijelo dugme)
Sa ovim rečima slaže se i Pero Zubac, dugogodišnji prijatelj jednog od naših najvećih pesnika: „Duško, ma koliko društven, bio je čovek koji voli samoću. Bolje reći osamljenost."
„Da mi nije ove moje tuge,
Što mi snagu pred ljudima kuša,
S kim bih noći provodio duge,
Ostala bi pusta moja duša."

(„Da mi nije ove moje tuge", pesma Duška Trifunovića koju je otpevao Zdravko Čolić)
Dusko Trifunović je prvenstveno pesnik, ali napisao je i nekoliko romana i drama. Preko trista njegovih pesama je komponovano, a najpoznatije su one koje su izveli Bijelo dugme, Zdravko Čolić, Arsen Dedić, Neda Ukraden i Vajta. 1958.godine dobio je Brankovu nagradu, a tih godina postao je i stanovnik Novog Sada i Sremskih Karlovaca (koji su tada bili jedan grad). 28.1.2006. godine preminuo je u Novom Sadu. U Sremskim Karlovcima na ispraćaju nikada niko, posle Branka Radičevića, na Stražilovu nije okupio više ljudi.
„Jednog dana u godine teške
Kada sednem da saberem greške
Smeškaću se i hvaliti javno
- Beše ludo i nezaboravno."

(„Ludo i Nezaboravno" - Duško Trifunović)
Dragan Matić
A izmedju ostalog, Duska cu pamtiti i po sledecem tekstu:
"Tada su svi vec poceli da dizu ruke od mene. Bilo im je previse moje jasnoce i dobrih namera. I brige za druge... To je bio vrhunac sedamdesetih godina. Moj urednik na TeVe po kuriru mi porucuje da mu se moja emisija ne svidja i da je skida sa repertoara. Urednik uredniku po kuriru... Predao sam knjigu pesama. Telefonom mi kazu da je "situacija" i da knjiga ne ide. Za roman su mi rekli da nema papira... Niko sa mnom ne govori. Sve same poruke iz trece ruke. Starih prijatelja sve manje, a za nove vise nemam vremena... Sve moje ljubavi pocinju da se povlace na sigurnije. Polako se povlace. Tajno. Da me ne povrede... Deca su moja - malena, vesela, pametna, ali bespomocna pred velikim svetom koji mene, a i njih uz mene ugrozava... Tih godina je bilo slobode svuda na pretek. Svuda i za svakoga. To je opasno. Trudim se da ne slutim rasulo... Da li da dignem ruke od svega ili da sacekam...!? Sacekao sam. Da vidim ko ce dokle. Koliko moze i koliko jos toga ima... Tog dana popoijem najzesce sto sam imao u kuci i sednem medju decu da ne bih plakao, i ukljucimo televizor... Cim se slika izbistri, preda mnom, koji suzdrzavam suze, zabruji pesma, poznata, ali nejasna - imaneKa tajnaveZa... Sto hiljada ljudi na Marakani peva sa Bijelim dugmetom: ImaneKa tajnaveZa... Sto hiljada pevaca izgovara u transu moje reci i porucuje meni nistavnom da tonemo skupa sa tom ladjom jer sam i ja deo njen... To je bio vrhunac sedamdesetih godina. Tih sto hiljada pevaca tog casa spasilo je jedan od mojih sto zivota...

Novi Sad, 15.01.1992."


BRODSKA HIMNA


Nekad u davno doba preko dalekih gora
prvo je ovamo došla šarena ptica roda
Dugo je kružila sama iznad ove ravnice
između Vučijaka i gore Motajice...

Stizali sa svih strana iz svog starog
kraja, kroz mnoga vremena burna
do novog zavičaja.
Slušali bajke ljudi nošeni letom ptice
između Vučijaka i gore Motajice...

Džinovske rasle šume, bujala barska
trava, pričali bajke o svijetu
velika mutna Sava.
Slušali bajke ljudi nošeni letom ptice
između Vučijaka i gore Motajice


Hiljade čuda

U svetu ovom sa hiljadu čuda
svaki čovek živi svoje drame
I moja pesma neka pođe tuda
u svemu tome ima nešto za me.

I baš me briga i sve me se tiče
jer pesma koja dolazi iz tame
i reči njene na molitvu liče
u zvuku njenom ima nešto za me.

U ruci koja maše ili preti
u noći kad su zvezde tužno same
u suncu koje nikad neće umreti
u svemu tome ima nešto za me.



Patnja


Patio sam
više nego iko
dok se nisam na nevolje sviko
patio sam
nije bilo lako
onda sam se sredio nekako.

Možete li zamisliti mene
kako patim zbog obične žene
kako trčim i nosim joj cveće
kako molim
a ona me neće

Uzeo sam
koliko je dala
poljubio
i rekao hvala
Opet vidim crno mi se piše
jer sad patim što ne patim više



Priznao sam


Priznao sam da si bolja
Laskao sam tvome hiru
Samo da te prođe volja
I da pustiš me na miru

Nisi bila zagonetka
Izdalo me tajno čulo
Sve je s tobom od početka
Mirisalo na rasulo

Zar ti nije bilo dosta
Pusti me ne kvari
Idi gledaj svoja posla
A mene zanemari

Pred tobom je izobilje
Iza tebe je pusto
Al setićeš se opet mene
Kad ti bude gusto...


Srećan


Povlačim se u svoju samoću
tamo gde su ljudi moga kova
tamo gde se teško živi noću
od tišine i opasnih snova

Digao sam ruke od skandala
od prošlosti i pogrešnih zelja
od lepote izvora svih zala
od ljubavi i od prijatelja

Povlačim se a ostavljam ljude
u njihovoj zabludi od zlata
da me nađu kad i njima bude
zakucala samoća na vrata.



Velike vatre

Prvo sam znao ko sam
A onda krenuo svuda
Gde ima i gde nema
Što usamljeni traže

Od svega digao ruke
Kroz zverka na oprezu
Kroz pojas mrtve straze
Krenuo u tu jezu

Što god sam goreo duže
Manje sam grejao zna se
Velike vatre služe
Da male vatre gase



GREŠIO SAM

Grešio sam mnogo, i sad mi je žao
i sto nisam više, i što nisam ludje
jer, samo će gresi, kada budem pao
biti samo moji - sve je drugo tuđe.

Grešio sam mnogo, učio da stradam
leteo sam iznad vaše mere stroge
grešio sam, jesam, i još ću, bar se nadam
svojim divnim grehom da usrećim mnoge.

Grešio sam, priznajem, nisam bio cveće
grešio i za vas, koji niste smeli,
pa sad deo moga greha niko neće
a ne bih ga dao - ni kad biste hteli.



Budi jaca pa mi se osveti

Necu vise da se igram toga
Nesto mi je drugo na pameti
Cini nesto od zivota svoga
Budi jaca pa mi se osveti


Dosjeti se svake moje mane
Svega sto si nekad znala kleti
Naljuti se kad pomislis na me
Budi jaca pa mi se osveti


Zaboravi da te volim zarom
Od koga se moze umrijeti
Obraduj me samo jednim darom
Budi jaca pa mi se osveti


Pristao sam bicu sve sto hoce


Pristao sam biću šve sto hoće
Evo prodajem dušu vragu svome
I ostaću samo crna tačka
Poslije ove igre kad me slome
Kad me mirno slome
Pristao sam biću sve što hoće.

Mislio sam da se zvijeri boje
Ove vatre koja trag mi prati
I to sam mislio
A sad nosim kako mi ga skroje
Po meni se ništa neće zvati
Po meni se ništa neće zvati.

Zablude sam, evo, prestao da brojim
Nemam kome da se vratim kući
Dokle pjevam dotle i postojim
Prijatelji bivši, prijatelji budući
Pamtite me po pjesmama mojim
Pamtite me po pjesmama mojim.

Only registered users can see links on this forum! Register or Login on forum!

1. RUSKA RULETA


Ja uviđam da ti mene puštaš
sretat druge dok se ne zaljubim
a onda me pogledaš u dušu
i natjeraš da ih sve izgubim.

Znam da jedno za drugo mi nismo
al ni drugi nitko za nas nije
to je kao na ruskoj ruleti
ubije se onaj tko dobije.

Jer tebe nema osim tebe same
ko što je sunce samo samcijato
i zalud je meni mjesec tvoga neba
kad njemu nije što i suncu dato
jer to još nije izlazak iz tame.

(C) Luka Lune Jović



2. SJETA


Ne ljuti se što ti nekad pišem
i o tome nikom ne govori
želim s tobom podijelit trenutke
kad u meni sjeta progovori.

Ja još volim nespavane noći
kad u duši redam davne slike
ti u meni živiš kao oči
tvoje oči sjetne i velike.

One su mi smiraj ljetnjeg dana
kad se sunce na počinak sprema
dva velika pitoma kestena
na komadićima porculana.

(C) Luka Lune Jović





3. OPET TI PIŠEM


Opet ti pišem ovog proljeća
kad mi je evo trideset
jer slutim da sam ti potreban
a sumnjam da ćemo se srest.

Nisam pustolov ni promašenik što čeka
da kolo sreće donese izgubljeno
samo sam čovjek što ne zaboravlja
da sve zaboravit je nepošteno.

Pa kad ti život uskrati smiješak
il′ te mori mučan san
nasmij se svima opri zlim snima
budi još hrabrija uz tebe sam.

(C) Luka Lune Jović




4. BAKLJA


Ti si sretna za one što misle
da si bila uvijek što si htjela
zaljubljena i obožavana
ponosita otmjena i smjela.

Ti si sretna za one što znaju
da sve imaš o čemu si snila
ostvarila što si zamislila
zavolila koga si želila.

Nisi sretna za mene što slutim
da te mori plamena strahota
kad sam goreć′ kao živa baklja
osvjetljav′o put tvoga života.

(C) Luka Lune Jović






5. TEBI



Nedjeljno veče blage zime
po mokroj stazi sa mnom šećeš
slutim ljubav u tebi umire
sad kad ja silno želim proljeće.

Koraci tvoji miluju moje
ruke se dodiruju tajno
dok mučiš sebe da mi ne vjeruješ
ja shvatih da ljubim te beskrajno.

Sav san o sreći u duši trne
potajna nada u srcu zebe
sve se u meni vrtoglavo zaljulja
shvatih da više ne mogu bez tebe.

(C) Luka Lune Jović




6. TUGA


Danas je samo tuga u njenim očima
skrivala titraj prezira u duši
jer samo jučer jadniče to je tek jučer
i možda jedini put bilo
svim te je srcem i vjerujući u tebe
bez straha ljubila pod lipom na kiši.

A sad si ružan i dalek joj i tuđ
i bijedno zvuče riječi opravdanja
to je izdaja to je ružna zvijer
što gadi i ranjava čitav jedan svijet
svijet njenih radosti želja i nadanja.

Ti si podlac ti varaš i mene
to nije samo stvar razočarenja
čime jamčiš ma čime ti meni sad jamčiš
da nisu laž i moje želje i nadanja i htijenja.

Ti si neman ti se hraniš otrovom
i živiš od tuđe samilosti
i vlastitiog samosažaljenja
i ove riječi što ih sada pišeš
želiš da izbrišeš.

Sad slušaj mene što ti kanim reći
ne prvi put al′ za nju sigurno zadnji
slijedeći korak sigurno je pad
ostat ćeš bog al′ ostat ćeš i gad
ostat ćeš al′ ona neće biti tvoja.

(C) Luka Lune Jović





7. DA LI TE VOLIM


Da li te volim pitaš se i sada
malena moja
kopreno tamna radosti i draži
da li te volim sada
kad naše prvo proljeće odlazi
il′ moje srce drugu radost traži.

Da li te volim il te samo trebam
ko melem rani što se opet stvara
ja što ne dolazim i često zakašnjavam
da li te volim ja što o tebi šutim
šutnjom te branim osmjehom objašnjavam.

Da li te volim zadrhti u tebi
dok zrake radosti pronalaziš u sumnji
ja što hoću da tvoj sam
i posljednji i prvi
volim te volim nježna tanka travko
gnijezdo mojih misli
- eksplozijo krvi.

(C) Luka Lune Jović




8. P O K L O N


Ovaj slatki umor naše prve noći
ostat će u nama čitavog života
moje željne ruke tvoje sjetne oči
i još jedna naša istinska ljepota.

Ova topla soba pamti taj trenutak
u kojem sam i ja zavolio sebe
i vjeruj mi draga od kada se znamo
pamtim samo dane vezane uz tebe.

Život samo molim da zadrži osmijeh
što je obasjao naše prve dane
da ostaneš samnom i da zauvijek
budeš meni poklon za sve rođendane.

(C) Luka Lune Jović






9. OPET JE NEDJELJA


Opet je nedjelja sunčano podne

staza poznata i stara

sam sebi dajem najteža pitanja

razum ih postavlja a srce odgovara.

Prestani druže ne misli na nju

ostavi kani se toga

otrijezni se i zaboravi je

ne vjeruj ni u nju ni u boga.

Duša te vara a srce laže

i nije na te stvari sviklo

otrovno sjeme ljubavi lažne

u njemu je proklijalo i niklo.

Stoj prijatelju otvori oči

nije za tebe taj ludi zanos

nije ti bilo suđeno djetinjstvo

pa otkud išteš sretniju mladost.

Idi u krčmu traži druga

nastavi ponovo život stari

još nikad nije zaljubljeno srce

promijenilo u svijetu poredak stvari.

Treperi duša srce se grči

plamen ih slutnji žari i pali

šapuću nešta u dubini mora

muče se da bi odgovor dali.

Ona me voli svi mi to kažu

sunce i nebo i kiše

ona me voli to je istina prava

i sve se drugo briše.


(C) Luka Lune Jović





10. POVRATAK


Danas si došla i poslije mnogo dana
umiruju i snaže tvoje ruke
i poljubac na peronu
i dok se sad drugi smiješe tvome smijehu
razmišljam o tebi kraj Save u sutonu.

Sve tužne dane prvog rastanka
sumnje i žrtve što ih život traži
primimo hrabro kao iskušenje
što vreba ljubav ali je i snaži.

Ova se ljubav rodila u želji
da se otmu tami dva ljudska života
i vaš je prezir već sahranjen u njoj
zato vas i truje njena ljepota.

Znali smo mi davno već kod prve šetnje
i kod prvog tajnog poljupca u tami
da nas prate vaša zgražanja i prijetnje
i nije prekratak rok što ste nam dali
da se u nemoguće uvjerimo sami.

Nije prekratak jer ni svaki drugi
ne bi ostvario ono što ste htjeli
mi smo vas i tu nesvjesno pretekli
sami smo se često željeli predati
željeli jesmo ali nismo smijeli.

Mi ćemo sigurno istrajat u želji
da ljubav sjedini naša dva života
našu će vjeru održati ova
beskrajna ljubav i njena ljepota.

(C) Luka Lune Jović





11. NE BOJ SE INES
U cijelom životu osim tebe sada
nisam imao ni jednu radost
u nemoći svojoj mrzio sam jedino sebe
i prazne dane što varaju mladost.

Malo je ljudi koje sam u životu sreo
ostavilo u meni nekakvog traga
i jedino tebi vrijedilo je reći
i vrijedi i sada ...moja draga.
Bila si čovjek kad je život bio sasvim crn
čuvala ljubav hrabreći očajno sebe
iz tvojih očiju popit ćemo sad te suze
ne boj se Ines ja sam uz tebe.
Ovi su dani bili dani tuge
to se život grubo poigrao s nama
ne plači draga naša su srca biseri
ljubav će biti ljepša oprana suzama.
Mi smo samo djeca gurnuta u život
gurnuli su s leđa i mene i tebe
al ne boj se mila borimo se dalje
najveća je hrabrost pobijediti sebe.
Vjeruj mi draga mi smo strašno jaki
jer naše srce nije laži krilo
istina će opet biti naše pjesme
osmjehni se mila ništa nije bilo!
(C) Luka Lune Jović


MOJA SUDBINA ( akrostih )

Molio sam nebo i iskao je od plavih zvijezda

Opisivao je često kidajući sebe

Jedinom prijatelju najtamnijoj noći

Ali čak ni njoj nisam vjerovao

Da će se ona pojaviti i doći.

Rado bih bio napustio ovaj svijet

Ako nje zaista u njemu nema

Gore je ovako umirati polako

Ako je budućnost već sada uspomena.

Želim da poslije nepravdi i patnji

Ako još vrijedi pričati o životu

Makar na trenutak sanjarim o sreći

Ako ti ljepše ime ne znam reći.

Rado bih nekad otvorio dušu

I porušio u sebi sve stare brane

Ja i ne sumnjam u tvoje povjerenje

A′l me još bole nezarasle rane.

Boli me ponekad i misao o tebi

Ako nam sudbina ne bude sklona

Rado bih tebi dao njeno ime

Al′ ti si već ionako za mene ONA.


(C) - Luka Lune Jović



Sa ovom pjesmom završio bih ovu autobiografsku priču Mladost u stihu...Slavonski Brod…sedamdesetih, jer ona svojim naslovom, sadržajem i kao akrostih koji porukom početnih slova stihova MOJA DRAGA ŽAMARIJA BARA navodi djevojačko prezime i ime moje supruge, i najbolje objašnjava i naš dosadašnji životni put, pa bi sadašnji tren života samo potvrdio zadnjim stihom iz nama najvažnije pjesme POVRATAK:"Mi će mo sigurno istrajat u želji, da ljubav sjedini naša dva života, našu će vjeru održati ova beskrajna ljubav i njena ljepota". Luka Lune Jović…Novi Sad,

Only registered users can see links on this forum! Register or Login on forum!

MOLIM VAS DA ME NE PRIMJEĆUJETE

Neću se vraćati na dugo u prvih trideset godina života
kad sam radio svašta želeći da me primjetite
a primjetilo me samo nekoliko vas i možda Gospod
kad mi je potajno dao dar da razumijem
da će uskoro biti bolje da me ne primjećujete.

I ljudima i bratu bio sam kao brat Abel
Gospod je sigurno vidio da sam dobar stočar
koji nije psovao ni Njega ni neumnu živinu
kad se razbježi u strahu od voza ili stršljenova
već ih skupljao kružeći kao pas ovčar
osjećajući se nadarenim da s radošću pomaže.


I školu i knjige i pjesme učio sam isto tako
kod krava pod vedrim nebom u duge ljetnje dane
čitajući sve od bačenih novina pokraj puta
do dobrih knjiga kao da bi se namjerile i same.

Mislim da smo ovo što se danas zove informatičari
ranije bili mi prozvani kao gimnazijski tehničari
samo što smo mi sve što smo znali nosili u glavi
i lakše onda ispisivali na papir nego sad na računar.

Čekao sam na zaposlenje u firmi u susjednom selu
na spisku molioca zaokruženih crvenom bojom
od kadrovika kasnijeg zapovjednika ratnog štaba
pa i kad me partizanski direktor zbog oca zaposlio
šef ratnog štaba poslao me je na transportna kolica.

Dobrovoljno sam se prijavio sedamdesete u vojsku
da izbjegnem popis Srba za protjerivanje iz sela
i kud će suza već na oko poslao me u Prizren
dušmanin moga oca u pješadiju na Prokletije.


Sad vidim zašto smo jurili na albansku granicu
i na marševima se ukopavali baš u Mališevu
gdje je najprije i nastavljeno devedeset i devete
ono što je tu započelo još četrdeset i šeste
i zašto su mi u gradu kao vojnom poštaru i kuriru
govorili da je ovo glavni grad sjeverne Albanije.

Vratio sam se kući i napisao sam pismo direktoru
da sam jedini sa gimnazijom transportni radnik
i rasporedjen sam na neke bivše devizne poslove
za onog je tad komunista garantirao da nije fašista.

Zauzvrat ostao je kao Srbin u debeloj hladovini
na liniji gdje nije bilo ni nemira ni rata
a njegovi sinovi protjerali mog nećaka
čak u Australiju gdje još čeka da dodjem i ja
sa pjesmom Sidnej Pert i Melburn daljina velika
Australija je sada zemlja Krajišnika.


Sad mi je sin izbjeglica i student u Njemačkoj
kupio ovo orvelovsko osmo svjetsko čudo
s kojim u uglu na guglu obilazim zemljinu kuglu
i lakše mi je bilo sve ove pjesme nositi u glavi
nego ih ovako slati po forumima sve do Australije
gdje ih je Panta objavio i u maloj zbirki pjesama
i preveo na engleski pjesmu Molba za useljenje

Mi smo izbkeglice već šesnaest godina
i nemamo više ništa u Hrvatskoj
ja Srbin supruga Hrvatica i sin miješan
tražimo svoje mjesto pod suncem.

U Adelaide imamo tri familije mojih rođaka
koji bi željeli da i mi dođemo tamo
i žale što smo već dva puta odbijeni
i žele da još jednom pokušamo.

Ako Bog da da bude treća sreća
i da nam odobrite useljenje
mi vam obećavamo vjelnu zahvalnost
zahvalnost spašenih rad i poštenje."


U forumima sam naišao na našeg pjevača
u Švicarskoj Dragoljuba zvanog der Serbe
koji je otpjevao do sada četiri moje pjesme
a najveći rod suprugin brat u starom kraju
oslikao ih sa pijancima iz Jesen u Slavoniji
i kaže sad možeš takve naći u svakoj kući.

Odoh vidjeti po svom penzionerskom ceremonijalu
da li je stiglo šta iz buduće majčice Australije
a onda klikom u gmail i web.de isto u praznu poštu
i kad nema ništa za copy pa šta onda vrijedi i paste
osim da započnem pjesmu...ostani gdje si jer ni za
gdje si nisi...kad nakon dvadeset godina završim
ovu predratnu...Molim vas da me ne primjećujete...

pa ni ako budem ovdje jeo za švedskim stolom
priča se da će uvesti kontejnere iz Švedske
al bar se neću prekrstiti u novoj crkvi
guglisti registrovanoj u Kanadi...
u ime oca i sina i svetoga duha ...enter!.


PROKLETIJE

Putuju Srbi prema ukletom Balkanu
ja mislim još od zemaljskih dana Hrista
možda smo i u seobi babilonskoj

zatajili Božje ime il govorili da njega nema
i preci naši sami sebi pisali Sveto Pismo
i Stari i Novi i najnoviji zavjet samih sa sobom

bez Save i protiv Lazara
pogrešno učeći slovo Kirilovo
da što jest nije i što nije jest
i prije kraja stavljali amin.

Patrijarhe zemlje i duše ostavljali zauvijek u tuđini
jer smo i konačno bili raskrstili s Bogom.

I putuju Srbi prema Prokletijama
sada sa suprotne strane
bez vjere u obećanja slobode
i bez Boga u nove seobe.

Od Prokletija do Prokletija
samo se okretao točak
i točak neće stati
i zlo neće nestati
dok svi ne izmolimo
pred Bogom samim
da od početka do kraja našeg puta
ponovo budu i knjaz i patrijarh i amin.


ISPOVEST IZBEGLICE

Deset godina pre ovog rata
bio sam gost u stranoj zemlji
i pročitao u hrvatskim novinama
da će uskoro doći dani
kad će svi Srbi biti poterani

Ti dani su došli devedeset i prve
sa puškom ispred naših vrata
puštat će kažu krv kap po kap
bila je grupa naoružanih Hrvata.

Noću smo otišli sa nešto malo stvari
i dva put išli u druge zemlje
i vraćali se u Jugoslaviju
ko ptice na lađu u okeanu
i želeli otići u Australiju.

Sad molim se Bogu i ljudima za moje grehe
nastale u strahu i razočarenju
jer me je i rođeni brat ostavio sama
da odemo u svet za svojom za izbjeglom braćom
i po zakletvi Bogorodičinoj
da te iznesem na svojim rukama
možda još jednom Igore moj.


OKRAJCI KRAJINE

Okrajci Krajine kruže
zemaljskom kuglom
kaljužama naših zabluda i istina
krvi i blata balkanskog inata.

Olupine slupane lađe
plutaju u okeane svijeta
rijekama svjetskog srama
rasuli se tovari žita
hraniteljica naroda gladuje sama.


STRAH GOSPODNJI

Strah od smrti okuplja strahove
što ih prošlost i sadašnjost skriva
u b dućnost sa strahom pogledam
u strah liježem i u strahu snivam.

Strahom pišem svoje ispovijesti
strahom sebi i drugima sudim
s gorkim plačem i teška uzdaha
u strah liježem u strahu se budim.

Grešan hodim po toj grešnoj grudi
strahom svojim zastraših grešnoga
dok ne spoznah riječi starih ljudi
ne bojte se nikog osim Boga.

Strah Gospodnji otklanja strahove
strah od smrti i strah od života
i u starost nadvladati će ih
moja vjera i Božija dobrota.


HIMELSTIR


Promišlju Gospodnjom kad sam otpao od vođa
na raskršću života il s njima il s Istinom
dobih na poklon ikonu Bogorodice s Hristom
i odnesoh je u kuću na brdu pokraj rijeke
gdje sam dolazio plakati nad samim sobom
i spoznao za milost da tamo plačem pred Bogom
i molio za milost da idem u zemlje daleke.

U manastir Presvete Bogorodice Himelstir
u njemačkom selu što znači Nebeska vrata
Bogorodičin vijenac i nebeska vrata me vode
i crkva Bogorodice utješila me i ondje
i saznah za Njene crkve i manastire daleke.

Saznah tu da i Hilandar u Grčkoj nosi Njeno ime
kojeg sam znao kao manastir Nemanje i Save
i u koji još jedino poželjeh otići
kad me uskoro protjeraju i odavde
utješen što gledah crkve i manastire Njene
na putu prognanog od ovozemaljske pravde.

(Na dan vjenčanja i krštenja našeg sina 1993.
u Manastiru Uspenja Presvete Bogorodice u
Himelstiru, Hildeshajm u izbjeglištvu u Njemačkoj).


HILANDAR

U Hilandar još dostojan nisam
Hilandar je nebesko predvorje
gdje se knjige od života pišu
sveci naši naše duše broje
dok ih Gospod uzme izbrojati
koliko je za žetvu Njegovu
a koje su u pljevi Sotone.

Nosi ime Svete Bogomajke
jer je Svetu goru pohodila
Hilandar je izvor pravoslavlja
hram kojem se ide u suzama.

U suzama grešnog pokajanja
u suzama Hristovog stradanja
u suzama ljudskoga nadanja
dok ne dodje duša pred Gospoda
u suzama Njegovog praštanja.


PUT VJERE


Molim Boga da me dugom snaži
da u ime Njegovoga sina
i zavjeta iz Svetoga pisma
ja ne moram živjeti u laži
već u vjeri ljubavi i nadi
Hristovoga vaskrsenja radi.

Istina je u Svetome pismu
a put vjere smisao života
što čovjeka do Boga uzdiže
kroz Isusa sina jedinoga
rođenoga a ne stvorenoga
i čovjeku grešnom poslanoga
da se ljudi sa Bogom izmire
da se Božiji naumi ispune

da se spasi svatko tko vjeruje
da je Isus i smrt pobijedio
vaskrsnuo treći dan iz groba
da na nebu sjedi pored Oca
u čas smrti našoj duši sude
i na sudnji dan će presuditi
da vaskrsnu koji vjerovahu
i da vječno živi tko vjeruje.

Od Adama Seta Noje Sema Tara
od Avrama Isaka Jakova i Davida cara
od Mojsije i Krstitelj Jovana
od Isusa i Svetih apostola
od proroka i evanđelista
do današnjeg i sudnjega dana
volja Božija u vijekove vijekova
i riječ amin – neka tako bude.


Ne varajte čovjeka


Čovjeka možete prevariti lako

ako ste stekli njegovo povjerenje

prava prevara je već prvi susret

druge su samo njeno produljenje.


Ne vrijedi tada ni jedan oproštaj

iskrenost je samo trenutak raspoloženja

i suze lijemo tek nad samim sobom

one su dokaz vlastitog poniženja.


Oproštaj je velik samo kad se daje

kao zalog vjeri da će biti bolje

vjera u čovjeka vjera je u Boga

ali ne vjerujte protiv svoje volje.


Tek ako ste snagom vlastite ljubavi

dobili na dar i ljubav za sebe

nećete moći varati čovjeka

jer Gospod ne da da varaju tebe.


Nezavršena pjesma Oda Bogu

I Silvije Strahimir Kranjčević

Ti jesi blag i dobar i milostan
Ti jesi jak i mudar i pravedan
O Ti jesi na jednome na struku
Razvoj sviju vrlina.


II Rab Božji Luka Lune Jović

Samo Ti znaš gdje Ti postojiš
Samo Ti znaš koje je Tvoje Ime
I vidim proći će i moj život zemaljski
U traganju za Tobom i za Njime.

Sad vidim da Ti si i ono što sam mislio da nisi
Kad nevjernom nisam znao dokazati tko si
I branio i Tebe i sebe
Riječima koje nam je ostavio Hristos
Margeritas ante porcos...

Uvijek je netko vjerovao a netko nije
Pa i u ovo vrijeme razapinju i nas
Koji vjerujemo da je Tvoj Sin raspet
Za naš spas u pomirenju s Tobom
I da imamo i mi život vječni
Kao i On nad svojim praznim grobom.

Sad učim od dvojice ljudi ovog doba
Koji su činili čuda i rekli da je to Tvoje djelo
Nikola Tesla i Albert Ajnštajn
Koji su Te dosad vidjeli zacijelo.

Nikola je živio usamljen i siromašan
Ali je rekao da si Ti po njemu poslao i ovo svjetlo
A Ajnštajnova žena koja je živjela u ovom mom gradu
Svojim imenom me i večeras opominje
Da ponovo pročitam kako je on dokazivao Tebe
I prije svog nauka o relativnosti u Svemiru
Koju kao i Tebe živimo a ne možemo objasniti.

Da tama ne postoji dok god je prisuta svjetlost
Kao što Tvoje Ime postoji ispred svakog imena
I rekao si ga u Tvom Zavjetu sa ocima našim
Ja Sam Onaj Koji Jesam.

III Sjetih se evo na Vaskrs
Ljeta Gospodnjeg dvjehiljadedevetog
Da I U Početku Biješe Riječ
Da Si Za Šest Dana Stvorio Sve Na Zemlji
I Da Si Sedmi Dan Odmarajući Se
Vidio Da Je To Dobro.

I ako ova pjesma nije dovršena
Nastavit će je onaj Gospode
Tko je slijedeći među nama
U Ime Oca I Sina I Duha Svetoga
Ako Je Gospode I Po Tvojoj Volji.

M O L B A
Vaša Ekselencijo gospođo ambasadore Australije
hvala Vam za sve izbjeglice koje ste primili u Vašu zemlju
i molim Vas da primite i našu familiju
da ispunimo svoju životnu želju.

Mi smo izbjeglice šesnaest godina
i nemamo više ništa u Hrvatskoj
ja Srbin supruga Hrvatica i sin "miješan"
tražimo svoje mjesto pod suncem.

Imamo u Adelaide rođake izbjeglice
koji bi volili da dođemo tamo
i žale što smo dva puta odbijeni
i žele da još jednom pokušamo.

Beograd Cirih Bikeburg Hale Zemun Pančevo
i sada živimo u Novom Sadu
stalno pokušavamo useliti u Vašu zemlju
i još nismo izgubili tu nadu.

Ako Bog da da bude treća sreća
i ako nam odobrite useljenje
mi Vam obećavamo vječnu zahvalnost
zahvalnost spašenih rad i poštenje.
Oriovac Rekord TIM

Zajedno smo rasli i ti i ja i on
u tom malom selu slavonskom
Oriovac iz tih godina radosti
rastao je skupa s nasom mladosti.

Uvijek je netko vjerovao a netko nije
a mi smo imali uzor u nasem selu
Gabric Matu koji je vjeru u rad
unio prvi u okolinu cijelu.

Ja danas ovo pisem u mirovni
stecenoj u nasoj firmi Oriolik
i ziveci u drugoj drzavi i u drugom gradu
gledam tu nadzemni toplinski vod
koji smo mi izgradili u Novom Sadu.

Ti si me jucer ugostio kod svoje kuce
u firmi kakvu sam vidio boraveci u Europi
i citam u tvojoj jubilarnoj knjizi
kako si koracao ljudskom nogom
po slonovoj stopi.

Slonovi dugo pamte
pisali su vjestiji od mene
a pamtimo i mi lik slona od tvojih inicijala
Pejic Marko Rekord TIM Oriovac
i pamtit ce se kao ostvarenje tvojih ideala.
I kao sto se vidi i pamti djelo naseg idola
Gabric Mate koji je na ledini okupio
mjestane i njihove zanate i alate
dok smo mi mladi selom svirali i pjevali
kad bi se vratili sa njiva i podmirili marvu
a sutradan nekih medju nama nema
i prica se da grade tvornicu pravu.

I tako svi mi jedan po jedan
kamen po kamen i zrno po zrno
i tako jos mladi i nasmijani i raspjevani
naucismo da se samo radom obitelj hrani.

I krenuli smo mnogi kao i ti Marko
nekim svojim zivotnim putem
a jucer se sretosmo poslije dvadest ljeta
kod tebe na uzornom hrvatskom gospodarstvu
i sa smijehom i sa pjesmom i sa ribickim prutom.

Izrastali smo i mi iz te slavonske njive
U kojima pocivaju nasih starih kosti
i moleci Boga radom i ljudskoscu
ostavljamo i mi nesta novoj mladosti.


POVRATAK PATRIJARHA


Učim knjigu svjetlog Nikolaja
episkopa crkve pravoslavne
učenika Svetih Apostola
učitelja po Svetome Pismu
da naučim slova Hristovoga
da naslijedim carstva nebeskoga
da naslijedim pokajanom dušom
jer je čista pristala uz Hrista
Duha Svetog Trojedinog Boga
snagom srca duha uma moga.

Božjem carstvu priklanjajuć dušu
Božjem carstvu za cara Lazara
Božjem carstvu gineć od Turaka

ratovima rastjerani svijetom
zbjegovima vraćani iz svijeta
za nebesku da stradava pravdu
srpsko se je privoljelo carstvo.

Proučimo Slovo Svetog Pisma
pročitajmo knjige patrijarha
saslušajmo Svete Liturgije
poslušajmo riječi otaca
izmolimo od naših svetaca

Da se vrati država narodu
da se vrati narod u državu
da se vrati što državu jača
da se vrate protjerani oci
i izmire zavađena braća.

Zemaljsko je kraljevstvo za kralja
da se narod ne rasipa svijetom
zemaljska je crkva patrijarhu
da se narod za života spremi
za nebesko da živimo carstvo
da pred Boga izađemo vjerni.

Nasljednici nebeskoga carstva
nasljednike carstva zemaljskoga
nasljednike kraljeva države
nasljeđuju voljom živog Boga.

Luka Lune Jović