IMA U DUSI JEDAN OZILJAK...

"...Ima u dusi mojoj oziljak koji samo u snu boli.
I ne znam od kog bola on je ostao,i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dusu..."

Takva je nasa dusa. Ispunjena uspomenama koje nas rastuze,nasmeju,zabole. Ponekad namjerno diramo te stare oziljke iako znamo da nas ceka neprospavana noc. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tudje nebo i uzalud trazimo one zvjezde ka kojima smo nekad davno upirali ceznjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalackih ljubavi.Pa se naprezemo da cujemo onaj ljetni povjetarac sto je saputao u krosnjama drveca ispod kojeg smo se,drzeci svoju prvu ljubav za ruke,skrivali od radoznalih pogleda. Ali...umjesto tog sapata samo uzdah srca svoga cujemo.

Prohujalo je vrijeme i mnoge vode protekle....nema vise ni parnjaca ni zvizduka vozova koji su najavljivali da smo blizu onog koji nas na nekom sivom peronu ceka uzdrhtalog srca.Niti iscekivanja postara da nam glas od voljene osobe donese pa da po ko zna koji put procitamo rijeci koje su drhtavom rukom pisane; "ljubim te", "mislim na tebe", "nedostajes mi".Pa prislonimo pismo na grudi i uzdahnemo od nekog slatkog bola sto nam kroz srce mine... Od svega ostase samo uspomene od kojih se pobjeci ne moze.

Cak i kada bi znali put sto vodi u zaborav,mi nebi posli njime vec se uvijek istom stazom vracamo sto vodi do mora uspomena. I uronimo u te talase koji nas miluju,nose,vuku u dubine....I plovimo,plovimo ka onim nekim dalekim,nedostiznim obalama sto nas svake noci zovu i mame. I onda se odjednom probudimo jer se uplasimo da cemo potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena.A kad se pogledamo u ogledalo...vidimo ispod ociju nekoliko sitnih kapi...blistavih...slanih..."

(Desanka Maksimovic)

OliVera ::

IMA U DUSI JEDAN OZILJAK... "...Ima u dusi mojoj oziljak koji samo u snu boli. I ne znam od kog bola on je ostao,i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dusu..." Takva je nasa dusa. Ispunjena uspomenama koje nas rastuze,nasmeju,zabole. Ponekad namjerno diramo te stare oziljke iako znamo da nas ceka neprospavana noc. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tudje nebo i uzalud trazimo one zvjezde ka kojima smo nekad davno upirali ceznjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalackih ljubavi.Pa se naprezemo da cujemo onaj ljetni povjetarac sto je saputao u krosnjama drveca ispod kojeg smo se,drzeci svoju prvu ljubav za ruke,skrivali od radoznalih pogleda. Ali...umjesto tog sapata samo uzdah srca svoga cujemo. Prohujalo je vrijeme i mnoge vode protekle....nema vise ni parnjaca ni zvizduka vozova koji su najavljivali da smo blizu onog koji nas na nekom sivom peronu ceka uzdrhtalog srca.Niti iscekivanja postara da nam glas od voljene osobe donese pa da po ko zna koji put procitamo rijeci koje su drhtavom rukom pisane; "ljubim te", "mislim na tebe", "nedostajes mi".Pa prislonimo pismo na grudi i uzdahnemo od nekog slatkog bola sto nam kroz srce mine... Od svega ostase samo uspomene od kojih se pobjeci ne moze. Cak i kada bi znali put sto vodi u zaborav,mi nebi posli njime vec se uvijek istom stazom vracamo sto vodi do mora uspomena. I uronimo u te talase koji nas miluju,nose,vuku u dubine....I plovimo,plovimo ka onim nekim dalekim,nedostiznim obalama sto nas svake noci zovu i mame. I onda se odjednom probudimo jer se uplasimo da cemo potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena.A kad se pogledamo u ogledalo...vidimo ispod ociju nekoliko sitnih kapi...blistavih...slanih..." (Desanka Maksimovic)

Posto mi je teta Desa zemljakinja, nije bilo potrebe za PREVODJENJEM...

Ima u dusi mojoj oziljak koji samo u snu boli.

I ne znam od kog bola on je ostao, i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dusu…

Takva je nasa dusa. Ispunjena uspomenama koje nas rastuze, nasmeju, zabole. Ponekad namerno diramo te stare oziljke iako znamo da nas ceka neprospavana noc. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tudje nebo i uzalud trazimo one zvezde ka kojima smo nekad davno upirali ceznjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalackih ljubavi. Pa se naprezemo da cujemo onaj letnji povetarac sto je saputao u krosnjama drveca ispod kojeg smo se, drzeci svoju prvu ljubav za ruke, skrivali od radoznalih pogleda. Ali… umesto tog sapata samo uzdah srca svoga cujemo.
Prohujalo je vreme i mnoge vode protekle… nema vise ni parnjaca ni zvizduka vozova koji su najavljivali da smo blizu onog koji nas na nekom sivom peronu ceka uzdrhtalog srca. Niti iscekivanja postara da nam glas od voljene osobe donese pa da po ko zna koji put procitamo reci koje su drhtavom rukom pisane; “ljubim te”, “mislim na tebe”, “nedostajes mi”. Pa prislonimo pismo na grudi i uzdahnemo od nekog slatkog bola sto nam kroz srce mine… Od svega ostase samo uspomene od kojih se pobjeci ne moze.
Cak i kada bi znali put sto vodi u zaborav, mi ne bi posli njime. Vec se uvek istom stazom vracamo sto vodi do mora uspomena. I uronimo u te talase koji nas miluju, nose, vuku u dubine… I plovimo, plovimo ka onim nekim dalekim, nedostiznim obalama sto nas svake noci zovu i mame. I onda se odjednom probudimo jer se uplasimo da cemo potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena. A kad se pogledamo u ogledalo… vidimo ispod ociju nekoliko sitnih kapi… blistavih… slanih…

Docekao sam da se vracaju oni sto su davno otisli. Stizu, na kraju zivota, tihi i nekako ubledeli - Zapad je iz njih izvukao sve sto je mogao, pa ih najzad pustio da zive gde hoce.

Momo Kapor (Razmisljanje dokonog setaca)

Danijel Dragojević



STRANAC

Za jednog boravka u Milanu na ulici me saletjela starija žena tražeći milostinju. Spontano, ne misleći, rekao sam joj: Gospođo, ja sam stranac. Nikada me, kao nakon tih riječi, nije obuhvatio osjećaj nemoći, odsutnosti, slučajnosti - osjećaj da sam uistinu stranac. Ona u tom času nije bila moj siromah, dakle ni siromah uopće. Tu, oko mene, ništa nije bilo moje. Trebala mi je jedna velika mjenjačnica (Cambio valute), ne samo za novac nego za sve. I za jezik naravno. Pogrešno se govori da je za duševna čovjeka siromaštvo esperanto. I za staricu i za siromaštvo mi je bio potreban prijevod. Granice moga jezika su granice moga svijeta, govorilo se tada. Na stranom jeziku ne znamo pozadinu lascivnih riječi, sa siromaštvom je slično. I jedno i drugo, čini se, samo u našem jeziku izazivlje nelagodu i stid. Gdjegod stranci daju milostinju ne daju ništa do (strani) novac, bezočnost i pomanjkanje bilo kakvog odnosa. I kada se nekoliko koraka poslije susreta javio onaj poznati glas i počeo mi prigovarati i zamjerati, tražiti da se vratim, nisam ga mogao ni htio slušati niti uzeti ozbiljno. On je mislio i govorio da za moju situaciju postoje dvije mogućnosti: dati i ne dati, ne biti stranac i biti stranac. trebao sam po njemu prihvatiti prvu ma kako se ona zvala - dobročinstvo, dobrota, uzaludnost - onako kako je to učinio Don Quijote. Kod igara treba prihvatiti onu s najviše mogućnosti, najviše radosti, a to su bez dvojbe one najmanje sebične. Otvorena vrata su više od zatvorenih. Tko ne prevodi prisiljen je na sporazumijevanje. Ako imaš daj, ako nemaš daj što imaš, govorio je taj glas. Ja sam se žurio, htio sam pobjeći, ali me on sustizao. Bježao sam od njegove prostodušnosti, jednostavnosti, želje za dobrotom, sve mi je to bilo teško podnositi. Došao sam ovdje, u Milano, biti stranac. Zamotati se u neki debeli i topli kaput. Biti slijep, gluh, mutav, istjeran iz svih gramatika, iz svih strana svijeta - došao sam iskopati rupu kakvu do tada nisam vidio.