BALKAN CAFE "AUSTRALIJA"

PantaOz · Poslao: Ned Jan 20, 2008 8:30 am Naslov:

Sacekaj da ja za koju nedelju dodjem, pa cu ti kupiti nove papuce... da ti nije dosadno citajuci ih...

_________________
Vera bez ljubavi cini nas fanaticnim!
Duznost bez ljubavi cini nas zlovoljnim!
Red bez ljubavi cini nas sitnicavim!
Moc bez ljubavi cini nas nasilnim!
Pravednost bez ljubavi cini nas okrutnim!
Zivot bez ljubavi cini nas bolesnim!

mina · Poslao: Pet Feb 08, 2008 2:46 am Naslov:

"Dok kisa napolju pada,ja te stvarno volim.Valjam se po tvom narandzastom prekrivacu i ti si lep.Stojis i gledas me uplaseno.Volim kad me gledas uplaseno.Tada su ti krupne oci ogromne,razrogacene.Gledaju me upitno,detinjasto i plave su.Trepavice su ti dugacke i ravne.Ruke su ti ispruzene na gore u cudjenju.Ja te opet iznenadjujem.Opet ne znas sta mi je.Pitas se da li sam ozbiljno ljuta.A ja znam da sam sada prosto razmazena.I uzivam u svakoj sekundi.Ja sam mala devojcica koja ima pravo da se duri.Vec u sledecem trenutku bicu opet odrasla zena.Tvoja devojka.Ali sad imam pidzamu,nas krevet ,kisovito jutro koje je lepo jer su uz tebe sva lepa,ljubav koja je ispunila nas malen stan,i tebe.Zacudjenog,sa dlanovima ispruzenim na gore i sirom razrogacenim ocima.Imam sve sto mi je potrebno za srecan trenutak.I jos jedan.Brojim sekunde ciste miline dok ne prasnem u smeh i poljubim te.Mozda cu posle morati da ti se umiljavam da bi mi oprostio ove gluposti,ali sada,ti mene lecis.Jer me volis iako nisam dobra.Iako sam skupila latice i isturila bodlje.Ti znas da ih ne lomis.Ti ih pomilujes i one uzdrhte od miline.Ti mene celu negujes.Ne menjas me.Oslobodio si me pritiska.Dao si mi sve moguce slobode.Ti umes sa mnom.
Zbog svega toga ,i zbog jos milion imenovanih i neimenovanih stvari ,ja te volim.Volim te vise od bilo koga i cega.Volim te na sve zdrave i nezdrave nacine.Volim te siroko i koncentrisano. Volim te srcem i razumom.Volim te crno,belo i u svim nijansama sivog.Volim te kao maca i kao grabljivica,volim te nezno i silovito,zelim da te zasmejem i rasplacem,da zbog mene krvaris i da ti ja zacelim sve rane.Zelim da vise nikad ne patis.Volim te posesivno i nesebicno.Zelim te samo za sebe i podelila bi te sa svima,jer zelim da svi vide koliko je lepo kad si voljen od strane tebe.Zelim da budes samo moj.Zelim da te volim na svaki moguci nacin,a onda da otkrijem nove.Zelim da budemo zajedno do kraja svih svetova....Jer ti si moja ljubav."

Bojana Tomic

glisha · Poslao: Uto Mar 04, 2008 11:16 am Naslov:

Šta ću biti kad porastem

Ja kad pojastem vojio bi da budem oficij. Vojio bi i da kad ja pojastem imamo deset vojski, a ne samo tji. Onda bi sva djeca mogja bit oficiji. To je naajboi poso.
Kad je mij, ništa ne jadiš, samo se igjaš na kompjuteijima i simulatojima i vježbaš gađanje, i pjimaš platu i ideš na dežujstva, i zajebavaš jegjute i imaš naaajboje vozne pajkove u djžavi, i sve te cuje gjedaju.
A kad je jat, onda sjediš u nekoj kancejajiji, i šajaš po mapama, i pišeš najeđenja, a oni što su se zajebaji pa postali inžinjeji i pjofesoji, oni mojaju da ti čiste čizme i da čuvaju stjažu, i da idu u jujiš kad tebi tjeba ojden ili unapjeđenje.
Oficij u jatu ima svog šofeja i gojiva kojko mu tjeba, i uvijek ima naaaajboju unifojmu i naaaajboje čizme i kobasice i uvijek spava u kjevetu, a oni što su se zajebaji pa postaji ajhitekte i magistji i doktoji, oni jedu jižu i imaju sve podejano na sebi.
Kad je mij, oficiji ništa ne mojaju da jade a imaju sigujnu pjatu i imaju najboje zdjavstveno sigujanje, a svi djugi koji mojaju da jade nemaju sigujnu pjatu i mojaju da dignu kjedit da pjate doktojima pjegjede.
Vojio bi da uvijek imamo puuuno puuuno nepjijateja, jej su nepjijateji oficijima najboji pjijateji.

Nenad Veličković

_________________
... Od rođenja se mučimo sa istim pretesnim svetom,
pa su nam nevidljiva krila jednako iskrzana
i svima nam se lome na jednom istom mestu:
tu gde počinje zagrljaj...

PantaOz · Poslao: Sub Maj 03, 2008 7:08 am Naslov:

Priča jedne svijeće

Zapalili ste me i gledate moje svjetlo.
Radujete se jasnoći i toplini koju darujem.
Veselim se da smijem gorjeti za vas.
Da nije tako ležala bih u nekoj kutiji bez koristi.
Smisao dobivam tek po tom što gorim.
Ali, dobro znam, što dulje gorim, to kraća postajem,
to se više bližim svome kraju.
Izgorjela je, reći ćete, a što je ostalo bacit ćete.
Znam, za mene postoje dvije mogućnosti:
Ili da ostanem u kutiji, u tami,
ili gorenjem postajem kraća,
dajem sve što imam u korist svjetla,
a time dovodim samu sebe svršetku.
Ipak, ljepše je ako smijem nešto dati...
Gledaj, isto je tako s vama ljudima!
Ili se povučete, ostajete sami za sebe i sve je hladno i prazno,
ili se približite ljudima i darujete im od svoje topline i ljubavi
i onda vaš život dobiva smisao.
Ali, znajte i to, da za ovo morate dati nešto od vas samih,
nešto od vaše radosti, od vaše srdačnosti, od vašeg smijeha,
možda nešto i od vaše tuge.
I ne trebate bojažljivo razmišljati o tome kako sačuvati sami sebe.
Mislim da samo onaj koji druge veseli, postaje sam veseliji.
Samo onaj koji je svjetlo drugima, sam će primiti svjetlo.
Što više gorite za druge, to će svjetlije biti u vama samima.
Mnogi su ljudi samo zato tmurni i neraspoloženi, jer se boje biti ovdje
za druge, tuže se i neprestano gunđaju na teška vremena.
Još uvijek nisu shvatili ovo:
Jedno jedino svjetlo koje gori, više je i vrijednije,
Nego sva tama svijeta.
Dopustite dakle da vas malo ohrabrim, ja mala svijeća.

Ivica · Poslao: Pet Sep 05, 2008 6:05 am Naslov:

glisha ::

Šta ću biti kad porastem

Nenad Veličković

Izvrstan izbor, Gliša! Very Happy

Prijatelji, oprostite mi, molim vas, zbog raznoraznih životnih problema i jurnjave zaboravio sam da sam ovamo stavio obavijest o onoj mojoj nagradi za prozu. Tako se dogodilo da vam se nisam niti zahvalio na čestitkama. Tek sada sam ih vidio pa se, eto, tek sada, od srca, zahvaljujem! Smile

_________________
Voli i bit ćeš voljen!

Ivica · Poslao: Pet Sep 05, 2008 6:09 am Naslov:

Vesna Krmpotić je jedna od najplodnijih hrvatskih književnica, objavila je 76 knjiga poezije i proze, većina od njih je doživjela više izdanja i prijevode na više jezika.
Dobitnica je više književnih nagrada, između ostalih i Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo.
Rođena 1932. u Dubrovniku, živjela u Splitu, Zagrebu, New Delhiju, Kairu, Washingtonu, Akri, a sada živi u Beogradu.

Idealan duhonauk

Idealan duhonauk za svu djecu, iz koje god sredine potjecala, jesu one ljudske vrijednosti, koje su temelj svake religije, svakoga etičkog sustava, i svake duhovnosti. Nauk o njima nauk je o univerzalnoj i bogomdanoj duhovnosti rase čovjeka, duhovnosti danas tako tragično zapuštenoj. O duhovnosti čiji su izraz pet svjetskih religija. Taj nauk ne ugrožava nijednu od njih, nijednu vjeroispovijest, nijednu posebnost, naprotiv, dovode svaku u kolo srodnih i složnih.

Bez spomenutih vrijednosti i najvrhunskiji stručnjaci bilo kojega područja mogu postati dr-i Mengelei. Naprotiv, od malena potaknute na rast, univerzalne vrijednosti istine, nenasilnosti, čudoređa, suosjećaja, i miroljublja, grade ravnotežno težište između bića i svijeta. U doba socijalističke neprosvijećenosti takva je obuka i takav cilj obrazovanja smatran nazadnim i neprijateljskim; a u doba današnjega nacionalističkog razvrata, neprijateljskim i nazadnim.
Novac, ekonomski napredak, ili vojna moć mogu nakratko ovo i ono postići, osvojiti, zadobiti, ali ne mogu ono, što može moralni integritet: održati, sačuvati.

Sa smrću morala kreće sunovratna nizbrdica kako ekonomije i ugleda, tako i svakoga drugog postignuća. Šok i potres kojega doživljavamo ovih dana može biti ljekovit i blagodatan – no hoće li takav biti, to ovisi o nama. Od njega, toga šoka, može započeti put povratnoga uspona. Taj put nije ni lak ni brz, ako ćemo posao obaviti temeljito, s trajnom, zaokretnom promjenom životnoga težišta u sebi, i u naraštaju koji upravo stasa.

No taj postupni i nebrzi put, taj povratak ljudskim vrijednostima, to, crkveno rečeno, kajanje, jedini je korjenit i nenasilan način da tyranosaurus rex izumre u ovoj poharanoj savani.

Vesna Krmpotić ("Etika za novi milenij")

Na portalu

Only registered users can see links on this forum!
Register or Login on forum!

u rubrici "Vesna Krmpotić - još neobjavljeno" autorica je dozvolila objavljivanje svojih kratkih priča i pjesama koje još nisu tiskane. Za sada je predviđeno da se sadržaj mijenja četvrtkom i nedjeljom.

_________________
Voli i bit ćeš voljen!

Ivica · Poslao: Pet Sep 05, 2008 6:12 am Naslov:

PantaOz ::

Priča jedne svijeće

Panta, i ovo je prekrasno! Tko je autor?

_________________
Voli i bit ćeš voljen!

PantaOz · Poslao: Sub Sep 06, 2008 1:25 pm Naslov:

Ivica ::

PantaOz ::

Priča jedne svijeće

Panta, i ovo je prekrasno! Tko je autor?

Izvinjavam se na VELIKOM propustu... Ovo je prevod price A. L. BALLING-a koju sam ja skinuo sa sajta "Katolici"... Very Happy

svašta ja čitam... Very Happy

_________________
Vera bez ljubavi cini nas fanaticnim!
Duznost bez ljubavi cini nas zlovoljnim!
Red bez ljubavi cini nas sitnicavim!
Moc bez ljubavi cini nas nasilnim!
Pravednost bez ljubavi cini nas okrutnim!
Zivot bez ljubavi cini nas bolesnim!

PantaOz · Poslao: Sub Sep 06, 2008 1:51 pm Naslov:

Vrapci

Teško je i sparno popodne. Kopam u vrtu i sa zahvalnošću dotičem toplu zemlju, poput kvasca nabubrenu od noćašnje kiše.

Veselo cvrkuću vrapci, kao pjevački zbor su poredani na žicama dalekovoda. Skakuću, lepeću krilima i kao po dogovoru zajure se na gozbu u krošnju obližnje stare trešnje.

Iznenada pucanj iz zračnice. Čujem paniku u krošnji, brz i prestrašen lepet krila i lišća. Ponovno pucanj. Pa još jedan.

Nečiji smijeh. I odobravanje.

Iza vrtne ograde ugledam Tomislava kako na hrpu slaže beživotna tijela malih vrabaca. Hvali se svojom preciznošću i usput gleda u krošnje ne bi li ugledao još kojeg. Društvo njegovih prijatelja ga hvali i plješće mu.

U meni je sve uzavrelo. Dotrčala sam u trenu do njih, sa suzama koje sam jedva suzdržavala. Smirujem drhtave ruke i glas pa pitam:

- Tomislave, u što to pucaš? - pravim se kao da ne znam.

- U vrapce! - s vidljivim ponosom u glasu odgovara dižući netom pogođenu ptičicu u zrak.

- Pa kako to možeš raditi? - pokušavam u njemu izazvati samilost, no Tomislav samo bešćutno stavi vrapca u već prije uredno složen niz na zemlji.

- Molim te, nemoj ih više ubijati. Uostalom, znaš li da su vrapci zakonom zaštićene ptice?

- Ma nisu više zaštićene - opovrgava me Tomislav.

- Znam da jesu i znam da se plaća kazna za svakog ubijenog vrapca. Ne budeš li prestao, ja ću te prijaviti. Ozbiljno ti velim. I što su ti vrapci skrivili da ih tako sadistički ubijaš i nižeš?-pokušavam saznati otkud dolaze njegovi motivi.

- Naselili su se na tavan župne kuće pa tamo rade smeće. Strunut će daske i grede, zato ih pokušavam istrijebiti - uporan je Tomislav u svojoj obrani.

- Znaš što, kad daske strunu - zamijenit ćemo ih! Uostalom, župna kuća se već nekoliko stoljeća dobro drži i vrapci je još nisu uspjeli srušiti. A Bog je i njih stvorio i sigurno nema ništa protiv da i oni žive ovdje s nama u župi. Ima mjesta i za nas i za njih! Jesi li ih kad slušao kako lijepo živkaju? Nema ništa ljepše od njihove radosne pjesme! Znaš, i meni oni pozobaju salatu vrtu, ali ostane još dovoljno i za nas! Nije mi palo na pamet da ih zbog toga ubijam! I vrabac je Božje stvorenje!

U Tomislavovim očima vidim podsmijeh, ali i da je već pomalo bijesan na ove lekcije svoje bivše učiteljice.

- Oprosti mi, Tomislave, što sam tako burno reagirala - pokušavam smiriti situaciju - ali meni je toliko žao tih jadnih vrapčića da nemam riječi kojima bih ti to iskazala… i… I tu je bio kraj mojoj staloženosti. Pogledala sam u beživotna tijela malih vrapčića i više nisam imala riječi. Samo suze. Provalile su iz mene poput bujice. Plakala sam s nekim nedoživljenim bolom u duši. U ime svih ubijenih vrabaca koji se nisu mogli obraniti pred bešćutnošću snažnog Čovjeka.

Okrenula sam se i pošla prema svom vrtu. Tišina nas je obujmila i čvrsto zagrlila. I društvo se bez riječi razišlo iz župnog dvorišta.

Počeo je snažan pljusak. Puštam da me opere i ohladi. Miješaju se suze s kišom.

U rukama držim mrtve vrapce. Gledam te male nemoćne ptičice koje su me danas naučile kako da izlazim iz vlastitog kukavičluka. Razmišljam kako nikad ne dižem svoj glas protiv mnogih nepravdi. Šutke promatram kako se napada ljudski život i njegovo dostojanstvo. A vrapci su danas u meni probudili snagu za koju nisam ni znala da postoji. Oslobodili su iz mene zapretan i začahuren glas koji sam po prvi put digla u obranu jednog Božjeg stvorenja.

Vrapci su me danas naučili dići svoj glas za Život.

Kate

_________________
Vera bez ljubavi cini nas fanaticnim!
Duznost bez ljubavi cini nas zlovoljnim!
Red bez ljubavi cini nas sitnicavim!
Moc bez ljubavi cini nas nasilnim!
Pravednost bez ljubavi cini nas okrutnim!
Zivot bez ljubavi cini nas bolesnim!

PantaOz · Poslao: Sub Sep 06, 2008 1:54 pm Naslov:

Pšenično zrno

Pšenično je zrno živjelo u klasu. U ugodnom društvu pšeničnog zrnja osjećalo se prihvaćeno i zaštićeno. l zemlja i sunce i voda bili su ovdje zbog njega. Pšenično je zrno po svemu znalo da je život dobar i da mu se ništa, baš ništa lošega ne može dogoditi. Istina, i do njega je doprla priča o sijaču koji je izišao sijati. O zrnju koje je palo uz put pa su ga ptice pozobale. O zrnju koje je palo na kamen pa se, tek što je izniklo, osušilo. O zrnju koje je palo u trnje i ugušilo se.

Ali to se sve ticalo nekog drugog zrnja. Jer sjeme iz kojega je ono izniklo, palo je na dobru zemlju. Doprlo je do njega da pšenično zrnje tek pavši u zemlju, tek kad umre, donosi obilan rod. Ali to se ticalo nekog drugog zrnja. Ne njega. Jednom je jedno zrno umrlo da bi on živio. Do njega je samo da bude obilan rod.

Jednog sunčanog dana pšenično zrno ugleda čovjeka kako dolazi u polje. U ruci mu je bio srp. Pšenično zrno je bilo zadovoljno. Napokon će iz polja ukloniti kukolj, jedino što je narušavalo ljepotu njegova svijeta. Međutim, čovjek je počeo žeti redom i pšenicu i kukolj s jednog kraja polja prema drugom. To nije moguće - zapanjeno je ponavljalo pšenično zrno. Ponavljalo je sve dok čovjek nije zahvatio i njega.

Ovo je kraj - izusti tada bezglasno. l dok je padalo, stigne tek pomisliti: Zbog koga će sada zemlja postojati? Zbog koga sunce? Zbog koga voda? Pšenično se zrno našlo posred požnjevena žita. Dok su se mnogi klasovi oko njega rasuli, ono je još uvijek bilo u svom klasu. No bilo je očito da biti u klasu ne pruža sigurnost zauvijek. Ubrzo su ih pokupili i odvezli nekamo u nepoznat sumračan prostor. l tu su se zadržali tek nakratko. U nekom drugom podjednako nepoznatom i podjednako sumračnom prostoru počeli su odvajati sjemenje od njihovih klasova. Činili su to vrlo grubo.

Sjemenje iz svih klasova sasuli su u istu posudu. Uz njega je bilo jedva koje iz njegova klasa. Ostatke klasova, ostatke njihovih domova jednostavno su bacili. Potom su pšenično zrnje počeli sipati u nešto gdje, jednostavno, nije bilo moguće zadržati se na mjestu. Neka nepoznata sila neprestano ih je gonila da se kreću... da se kreću prema nekom kamenju koje se uporno okretalo... Prema žrvnju.

Pšenično je zrno već izdaleka vidjelo da se svako zrno koje dopadne pod žrvanj, drobi i rasipa u prah. Htjelo se oteti stihiji koja ga je zahvatila, ali nije moglo. Ovo je kraj. Ovo je uistinu kraj -izusti zapanjeno. Tek što je to izustilo, kamen ga svom snagom pritisne, njegova se opna rasprsne i ono se rasu u prah. Njegov se prah pridruži prahu drugog pšeničnog zrnja. Neke ih bešćutne ruke usuše u vreće, svezaše i otpremiše u neki sljedeći nepoznati prostor. Pšenično je zrno, zdrobljeno u prah, neshvatljivo dugo vremena nepomično i zaboravljeno ležalo u vreći. Čemu sva ta stradanja? Zar zbog zaborava?

Jedno jutro, još prije nego je svanulo, neka nepoznata ruka dohvati vreću, razveže je, podigne i sav sadržaj isipa na neki stol. Uz prah pšeničnog zrnja, koje su ljudi iz nekog nepoznatog razloga nazivali brašnom, u jednoj je posudi bio razmućen kvasac. Kvasac je bešumno kipio, širio se, čak toliko da se počeo prelijevati preko ruba posude. Nečija ruka dohvati posudu i njezin sadržaj izlije na brašno.

Potom počne miješati brašno s kvascem. Miješao ih je sve dok ih nije umijesio u tijesto. Odjednom pšenično zrno, premda je bilo zdrobljeno u prah, osjeti kako mu duša raste, silno raste. Osjeti da bi svojom dušom moglo obuhvatiti sav svijet. Pšenično je zrno raslo, raslo, srastalo s dušama drugog pšeničnog zrnja... Već je pomislilo da taj rast neće moći izdržati, kad neka ruka dohvati tijesto, oblikuje ga i smjesti na jednu metalnu posudu.

A tada... ...a tada ruka otvori pećnicu štednjaka. Iz nje do pšeničnog zrna dopre dah vrućine. Pšenično je zrno nijemo promatralo što se zbiva. Ruka prihvati posudu s oblikovanim tijestom i smjesti ga u pećnicu. Dok je ulazilo u pećnicu, pšenično je zrno znalo da je ovo kraj, kraj iza kojega više ničega nema. Baš ničega.

No nakon nekog vremena ruka posudu izvadi iz pećnice. U posudi je umjesto tijesta bio topli, mirisni kruh. Pšenično se zrno, preobraženo u kruh, pitalo što sada slijedi. Što još može slijediti?

Ruka uzme nož i zareže u kruh. Pšenično zrno zatvori oči. Ruka odreže komad kruha i dade ga jednom djetetu. Dijete zagrize u njega... Pšenično zrno nikada nije bilo tako toplo, mirisno i hranjivo. Nikada nije bilo tako radosno.

Stjepan Lice

_________________
Vera bez ljubavi cini nas fanaticnim!
Duznost bez ljubavi cini nas zlovoljnim!
Red bez ljubavi cini nas sitnicavim!
Moc bez ljubavi cini nas nasilnim!
Pravednost bez ljubavi cini nas okrutnim!
Zivot bez ljubavi cini nas bolesnim!