Adolf Hitler

Biografija
Djetinjstvo
Hitler se rodio u austrijskom gradu Braunau am Inn, gdje je njegov otac, Alois Hitler, bio carinik. Zbog očevog posla, familija je često selila iz grada u grad: Braunau (1889-1892), Passau (1892-1895), Linz (1895-1896), Fischlham (1896-1898), Leonding (1898-1905), Linz (1905- ). Alois je umro kad je Adolfu bilo 13 godina (januar 1903) a majka Klara Hitler pet godina poslije (decembar 1907).
Prvi svjetski rat
Poseban članak: Prvi svjetski rat
Pošto je probao sreću na nekoliko radnih mjesta (zidar, crtač razlednica), Adolf se početkom prvog svjetskog rata prijavio kao dobrovoljac u njemačkoj vojsci. Hitler se borio na prvim linijama fronta tokom skoro cijelog rata bez nekog značajnijeg napredovanja u činovima. Dobio je, pak, njemački orden za hrabrost u borbi, Eisernes Kreuz.
Međuratni period
U poslijeratnom periodu Hitler je dobio posao u pokrajini Bayern (Bavaria) kao istraživač političkih grupacija. Ubrzo je primjetio Deutsche Arbeiterpartei (Njemačka radnička partija) i bio fasciniran njenim programom i žarom njenih članova. Učlanio se, ubrzo postao odgovoran za propagandu a nedugo zatim i predsjednik. Partija je promjenila ime u Nationalsocialistische Deutsche Arbeiterpartei, NSDAP, ili u običnom govoru, nacisti.
Nakon neuspješnog pokušaja puča 8. i 9. novembra 1923 (Hitlerputsch), Hitler je osuđen na pet godina zatvora. Pušten je nakon 9 mjeseci provedenih u tvrđavi Landsberg (april-decembar 1924). Hitler je smatran bezopasnim a nacisti kao politička partija su jedva i postojali, razbijeni nakon neuspjelog puča. U zatvoru je Hitler uz pomoć Rudolfa Hessa napisao knjigu Mein Kampf (Moja borba), koja je istovremeno biografija, idejni program za nacionalsocijalizam, i priručnik za propagandu.
Hilter je 1925 osnovao SS (Schutzstaffel), odred svojih ličnih tjelohranitelja. Na čelu ove elitne jedinice u crnim uniformama je bio Heinrich Himmler, kasnije glavni izvršitelj Hitlerovih planova za "jevrejsko pitanje".
U svojim govorima Hitler je igrao na kartu izgubljenog ponosa kod njemačkog naroda, koji je nakon Versailleskog mira izgubio teritorije i isplaćivao velike odštete napadnutim državama. Takva istupanja su naročito došla do izražaja u ranim tridesetim kada je Njemačku pogodila finansijska kriza i depresija. Na izborima u septembru 1930, nacisti su od partije izvrgnute podsmijehu izrasli u važan čimbenik u političkom životu Njemačke, osvojivši preko 18% glasova i 107 mjesta u Reichstagu. Nacisti su postali druga po veličini partija u Njemačkoj.
U njemačkim parlamentarnim izborima u martu 1933, nacisti su osvojili 44% glasova i kroz koaliciju sa DNVP (njemačka narodna partija) imali većinu u Reichstagu. Hilter je bio izabran za državnog tajnika. Ubrzo su zabranjene ostale partije a nakon smrti predsjednika Von Hindenburga Hitler je, umjesto novih izbora, promjenio zakon i zasjeo na upražnjeno mjesto.
Drugi svjetski rat
Poseban članak: Drugi svjetski rat
12.marta 1938, Hitler je proglasio Austriju i Njemačku jednom državom (Anschluss) i trijumfalno umarširao u Beč. Sljedeći korak je bio izazivanje krize oko Sudetenlanda, većinski njemačke oblasti u Čehoslovačkoj. Na Minhenskim pregovorima u septembru, Britanija i Francuska su popustili njegovim zahtjevima, rat je izbjegnut na štetu Čehoslovačke. Sudetenland je pripao Njemačkoj. Kao rezultat ih događaja, Hitler je izabran za Osobu godine (Man of the year) 1938 u Time magazinu. Hitler je naredio invaziju na Čehoslovačku 10.marta 1939 i istovremeno zatražio od Poljske da vrati teritoriju oduzetu Njemačkoj u Versailleu. Evropske sile su se protivile ali bile nemoćne da formiraju zajednički stav sa Sovjetskim savezom. Hitler ih je izmanevrisao sklopivši tajni pakt sa Rusima 23.avgusta 1939 (Molotov-Ribbentrop). Prvog septembra 1939 njemačka je napala Poljsku. Velike Britanija i Francuska su proglasile rat sa Njemačkom.
Poljska je pala do kraja septembra, a Hitler je nastavio mobilizirati. U martu 1940, njemačke snage su umarširale u Dansku i Norvešku a dva mjeseca poslije napale Francusku osvajajući usput Holandiju i Belgiju. Francuska je kapitulirala 22.juna 1940 a Musolini i Italija, politički bliski Hitleru, su stali na njemačku stranu u ratu. Hitler je krenuo na Britaniju, borba koja je trajala do maja 1941. April 1941, Njemačka je napala Jugoslaviju i Rumuniju i uskoro zauzela skoro cijeli Balkan. 22.juna 1941, Hitler je poslao 3 miliona vojnika na Sovjetski savez. Pohod na Sovjetski savez, Operacija Barbarossa, isprva je bio uspješan priključivši Hitleru Baltičke zemlje i Ukrajinu na njegovu mapu osvojenih zemalja. U blizini Moskve, njemačke snage su zaustavljene veoma oštrom zimom i dobro organizovanom odbranom. To je bio prvi veći Hitlerov neuspijeh u drugom svijetskom ratu jer je planirao osvojiti Rusiju u kratkom periodu.

Holokaust
Poseban članak: Holokaust
Između 1942 i 1945 SS i saučesnici, tj. kolaboratori, sistematski su ubili oko 3.5 milion Jevreja u koncetracionim logorima. Takođe ogroman broj Jevreja je ubijen manje sistematski, ili je umrlo od izgladnjenosti ili iznemoglosti radeći u radnim kampovima. Pretpostavlja se da je između 5 i 6 miliona Jevreja ubijeno ili umrlo od navedenih razloga u Drugom svijetskom ratu. Osim Jevreja; komunisti, homoseksualci, Romi, hendikepirane osobe, mentalno zaostale osobe, Jehovini svjedoci, anti-nacisti, poljski intelektualci, i drugi; su bili ciljevi u ovom zločinačkom projektu. Eliminacija svih ovih, za naciste nepoželjnih, grupa se generalno naziva Holokaust. Smatra se da je Hitler, zajedno sa Himmlerom, bio idejni tvorac ovog projekta iako nema mnogo dokumenata koji to potvrđuju. To su bili neoficijalni razgovori poslije kojih nisu ostajali tragovi. Na konferenciji u Wannsee-u u blizini Berlina, 20.januara 1942 Hitler je snimljen kako govori: "Jedino eliminacijom Židova možemo vratiti sebi zdravlje".
Poraz i smrt


Hilter je mrtav - naslovnica američkih novina iz 1945
Njemačke snage su prvi veliki poraz doživjele u Staljingradu, u zimu 1941/42. U sjevernoj Africi, saveznici su zaustavili nijemce u njihovom pokušaju da osvoje Suecki kanal i Bliski istok. Ovi porazi su bili glavne prekretnice u II.svijetskom ratu. Poslije toga, Hitlerovi vojničko-taktički potezi su postali iracionalni. Njemačka vojna i finansijska pozicija je uzdrmana, kao i Hitlerovo zdravlje. Lijeva ruka mu je počela nekontrolisano drhtati, neki historičari smatraju da je bolovao od Parkinsonove bolesti. Proglašenje rata Sjedinjenim Američkim državama 11.decembra 1941. dovelo je Hitlera u nezavidnu poziciju. Ratovao je sa najvećom drzavom (Sovjetski savez), najvećom industrijskom i finansijskom silom (SAD) i najvećom imperijom (Britanska imperija). 1943 je njegov saveznik Musolini zbačen sa vlasti, a američke snage su zauzele Siciliju. Sovjeti su počeli napredovati na istočnom frontu. 6.juna 1944 savezničke snage su se iskrcale u sjevernoj Francuskoj (D-Dan). Realisti u Njemačkom vojnom vrhu su vidjeli da je poraz neminovan, nekoliko njih je odlučilo smaknuti Hitlera. Krajem Jula 1944 jedan od njih, Claus von Stauffenberg, podmetnuo je bombu u Hitlerov vojni štab ali je Hitler preživio. Uslijedila su ispitivanja i strijeljanja, oko 4.000 osoba je pogubljeno - pokret otpora je slomljen.
Do kraja 1944 Sovjeti su potpuno oslobodili državu i počeli prodirati u centralnu Evropu. Saveznici su nadirali u Njemačku sa zapada. Njemačka je vojno poražena ali Hitler je odbijao pomisao na predaju ili pregovore o predaju. To je rezultiralo daljnjim ratovanjem i razaranjem Njemačke. U aprilu 1945, Sovjeti su bili pred Berlinom. Hitlerovi saradnici su savjetovali bijeg u Austriju ili Bavariju ali on je bio odlučan da umre u glavnom gradu. Dok su se po Berlinu vodile posljednje ulične borbe između Sovjeta i preostalih Njemačkih vojnika, vjeruje se da je Hitler izvršio samoubistvo pucanjem u glavu i tabletom s cijanidom u zubima 30.aprila.1945. Njegovo i tijelo Eve Braun, njegove dugogodišnje saputnice s kojom se vjenčao par dana prije pada Berlina, zakopano je nakon kratkog vremena.(oka)

Da ja samo priupitam: sta za vas znaci VELIKI vodja? Neko ko vodi narod u izbavljenje i izobilje ili onaj koji vodi narod u PROPAST?

Za mene je veliki vodja bio, recimo, Mojsije... eto, uspeo je da izbavi svoj narod iz ropstva!

Nesto me interesuje... da li je za vas TITO bio veliki vodja ili je spadao u sasvim neku drugu kategoriju?

Bio je definitivno veliki vodja...jer voditi i vozati onoliki svet, nije lako...umeo je sve i da laze, a da mu se veruje i da pozajmi, a da ne vrati a da niko ne trpi, i da kaze i da se ponasa i da zivi na nacin koji mu dolikuje...

E sad...sto ima puno zamerki njegovom vodjstvu...hmmmmm a cijem nema?
Ima li jedan vodja na svetu kroz celu istoriju, da je bio besprekoran, nepogresiv i vecan...nema...a on je eto BIO dugo...do svog kraja...

Nemoj me pogresno shvatit Bato, naletio sam na nesto o Hici pa sam otvorio ovu temu, ti slobodno ubaci o kome hoces nesto kao sto sam ja o hici nasao

Josip Broz rođen je 1892. godine, 7. svibnja, u siromašnoj seljačkoj obitelji u Hrvatskom zagorju, točnije u Kumrovcu, kao sedmo od petnaestoro (preživjelo je samo sedmoro) djece Franje i Marije Broz (rođene Javeršek, iz sela Podsrede s druge strane Sutle - danas Republika Slovenija). Brozova majka potjecala je iz nešto imućnije obitelji (s 14 djece) u kojoj je bila najstarije dijete. U brak je stupila 31. siječnja 1881. godine sa 16 godina, a Brozovom ocu bilo je tada 24 godine. Stjecajem okolnosti umjesto 7. svibnja kao dan Brozovog rođenja ostat će upisan 25. svibnja. Naime, mijenjajući imena na ilegalnim dokumentima upisivao je i razne datume rođenja. U vrijeme kada je služio austro-ugarsku vojsku u njegove dokumente upisan je kao datum rođenja 25. svibnja 1892. godine pa se kasnije ovaj datum javlja i u drugim službenim dokumentima. No, 7. svibnja upisan je u Brozovu krštenicu i matične knjige knjige općine Tuhelj pod koju je u to doba potpadao i Kumrovec.

Postoje dva izvora o porijeklu Brozovih. Prema predanju Brozovi su došli s bosansko-dalmatinske granice bježeći pred Turcima. Drugi izvor upućuje na to da Brozovi potječu iz okolice Pazina u Istri. Prvi pisani dokument u kojem se spominje prezime Broz u Hrvatskom Zagorju potječe iz 1554. godine. Tu je zapisano da je Ambrozij Broz bio nastanjen u selu Volovje kao slobodnjak grofa Petra Erdödija. Početkom 1990.-ih u novinama se mogao naći podatak da su Brozovi porijeklom iz Češke. Još jedna zanimljivost: također početkom 1990.-ih u moglo se čitati u novinama kako Josip Broz ustvari nije Josip Broz već da je umro za vrijeme svog boravka u Rusiji te da su ga ruski komunisti podmetnuli kao svog vođu Komunističke partije Jugoslavije. Navodno ga nakon posjeta Kumrovcu poslije 2. svjetskog rata neki njegovi rođaci nisu prepoznali, čak navodno pravi Tito na jednoj ruci nije imao mali prst. Kako bilo, po završetku osnovne škole u Sisku je izučio bravarski zanat (1907.-1910.). U listopadu 1890. godine s 18 godina postao je član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije. U vrijeme dok je radio u Kamniku bio je i član organizacije Sokol. Radio je u Zagrebu kao metalski radnik (1910.-1911.), potom u tvornicama u Kamniku (Slovenija), Čenkvu (bivša Čehoslovačka) i Bečkom Novom Mjestu (Austrija) u periodu od 1911. do 1913. godine. U Bečkom Novom Mjestu radio je kao probni vozač u tvornici automobila Daimler. Godine 1913. odlazi na odsluženje vojnog roka u Zagreb. Za vrijeme odsluženja vojnog roka pohađa dočasnički tečaj i dobiva čin vodnika. Prvi svjetski rat zatekao ga je kao vodnika 25. hrvatskog puka. Kratko vrijeme 1914. za vrijeme puta na bojišnicu zatvoren je u Petrovaradinskoj tvrđavi zbog optužbe da je propagator antimilitarizma.

Na ruskoj bojišnici, u području Karpata, pri jednom napadu Kozačko-čečenske konjičke divizije 4. travnja 1915. biva teško ranjen i zarobljen. U samostanskoj bolnici kao ratni zarobljenik proveo je 13 mjeseci (u mjestu Svjažsk na obali Volge). U svibnju 1916. ozdravio je i tada je upućen u mjesto Alatir na rijeci Sumi gdje su se prikupljali dobrovoljci iz južnoslavenskih krajeva za rat. Broz je odbio ponovo ići u rat tvrdeći kako je Dobrovoljački korpus oruđe velikosrpske politike, a s još 70 vojnika odbio je prisegnuti srpskom kralju. Stoga je poslan u zarobljenički logor u mjesto Ardatov. Odatle je upućen u obližnje selo Kalasjevo gdje je radio u seoskom mlinu. U selu je ostao do ljeta 1916. kada je s grupom ostalih ratnih zarobljenika prebačen na Ural u mjesto Kungur. Tu je upoznao ciljeve ruskog radničkog pokreta i radio na izgradnji željezničke pruge. Poslije Februarske revolucije 1917. bježi iz logora u Petrograd gdje sudjeluje u srpanjskim prosvjedima zbog čega je zatvoren u Petropavlovsku tvrđavu i upućen u Sibir. Na putu bježi u Omsk te se uključuje u Internacionalnu crvenu gardu i Boljševičku partiju kako bi sudjelovao u Oktobarskoj revoluciji. U Hrvatsku (Zagreb) vraća se 1920. kada postaje član KPJ (Komunističke Partije Jugoslavije). Nakon zabrane KPJ otišao je u Veliko Trojstvo i zaposlio se u mlinu kao strojar. Godine 1923. postao je član Okružnog komiteta KPJ za Bjelovar. U rujnu 1925. radi u Kraljevici u brodogradilištu, ali zbog sudjelovanja u štrajku biva otpušten. Kasnije radi u Smederevskoj Palanci sve do ožujka 1927. kada biva Tito i Kennedy 17. listoapda 1963.otpušten i vraća se u Zagreb. U Zagrebu postaje sekretar Saveza kožarsko-prerađivačkih radnika. Član MK KPJ za Zagreb postaje 1927. U međuvremenu dva puta je uhićen i suđen (na 7, pa na 5 mjeseci zatvora). Za sekretara MK KPJ za Zagreb izabran je na VIII. partijskoj konferenciji kada se suprostavlja frakcijskim borbama unutar stranke. Uhićen je u kolovozu 1928. i u rujnu iste godine izveden pred sud i u tzv. Bombaškoj aferi osuđen je na 5 godina robije koje je izdržavao u Lepoglavi i Mariboru.

Po izlasku s robije u ožujku 1934. radi ilegalno u Zagrebu kao član pokrajinskog rukovodstva KPJ za Hrvatsku. Tada uzima ilegalno ime Tito koje je zadržao (prije toga koristio je razna ilegalna imena, npr. Valter, Stari itd.). U srpnju 1934. kooptiran je u CK KPJ (Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije) u Beču. Na IV. zemaljskoj konferenciji 1934. izabran je za člana CK, a zatim i Politbiroa. Početkom 1935. kao predstavnik KPJ odlazi u Moskvu na rad u Kominternu. Sudjelovao je u radu VII. kongresa Komunističke Internacionale 1935. kao sekretar delegacije KPJ, a bio je i predavač je na Međunarodnoj lenjinističkoj školi. Krajem 1937. postao je generalni sekretar KPJ. U ustanku 1941. CK KPJ imenovao ga je zapovjednikom Glavnog, kasnije Vrhovnog, štaba NOVJ. Na drugom zasjedanju AVNOJ-a 1943. godine dodjeljen mu je čin maršala Jugoslavije. Istovremeno je izabran za predsjednika Nacionalnog komiteta. U ožujku 1945. bio je predsjednik Privremene vlade DFJ. Poslije prvih izbora u studenome 1945. godine i donošenja novog ustava u komunističkoj Jugoslaviji dobio je mandat za sastav jugoslavenske vlade. Jedan je od tvoraca politike nesvrstanosti. Tri godine nakon završetka rata - 1948. rasikuno je s realsocijalizmom. No, taj raskid je uzrokovao utemeljenje zloglasnog zatvora na Golom otoku gdje su na odsluženje kazne slani svi oni koji se nisu usprotivili rezoluciji Informbiroa. Načini kažnjavanja osuđenika na Golom otoku bili su posve nečovječni, o tome možete više saznati iz knjige Slavka Ćuruvije: Ibeovac - ja, Vlado Dapčević. Godine 1953. izabran je za prvog predsjednika republike. Donošenjem novog ustava 1974. godine izabran je za predsjednika SFRJ bez ograničenja trajanja mandata, a na X. kongresu SKJ za predsjednika SKJ bez trajanja mandata. Preminuo je 2. svibnja 1980. godine u Ljubljani, (u 88-oj godini života). Pokopan je po vlastitoj želji u Beogradu u Kući cvijeća. Po izboru britanskog časopisa Time izabran je među 100 ljudi koji su obilježili 20. stoljeće, a list La Panorama uvrstio ga je u popis 1000 osoba koje su stvarale 20. stoljeće. Pored Tita na popisu se nalazi samo još jedan Hrvat (Bračanin, isusovački pedagog) - Ivan Ilić.

Jovanka Broz, posljednja Titova suprugaI pred kraj koja riječ o Titovoj najvećoj ljubavi - Davorjanki Paunović. Davorjanka Paunović (sestrična Vere Miletić, majke Mirjane Marković) rođena je 1921. godine, završila gimnaziju u Požarevcu, te otišla u Beograd na studij francuskog na Filozofskom fakultetu. Kretala se u komunističkim krugovima, obavljala povjerljive partijske zadatke, pa je tako u svibnju 1941. godine upoznala generalnog sekretara KP Jugoslavije, Josipa Broza Tita. Njoj je tada bilo 20, a Titu 49 godina. On je tek stigao iz Zagreba gdje mu je, 23. svibnja 1941. godine, njegova nevjenčana supruga Herta Haas rodila sina Aleksandra Mišu. Davorjanka Paunović postala je najprije Titova tajnica i kurir, osoba posebnog povjerenja, a potom i njegova ljubavnica i najveća ljubav njegova života. U ratu je bila stalno pokraj Tita, imala je ratni nadimak Zdenka. Prošla je zajedno s njim cijeli njegov ratni put, sudjelovala u dugim marševima, što je bilo teško za njeno zdravlje - bila je plućni bolesnik - pa je stoga bila nervno vrlo labilna. Svađala se s Titovim najbližim suradnicima, izazivala incidente, no, Tito ju je stalno branio, govoreći da ništa ne može jer je voli. S Titom je dočekala kraj rata, ali je tuberkuloza uznapredovala, pa je Davorjanka Paunović umrla 1. svibnja 1945. godine, a Tito ju je dao pokopati. Ali ne na nekom groblju, nego usred vrta svoje službene rezidencije u najotmjenijem dijelu Beograda, na Dedinju. Ito zato kako bi mogao stalno obilaziti njen grob. Njegovi ratni drugovi znali su, naravno, za tu njihovu vezu, ali je ona za širu jugoslavensku javnost ostala tajnom sve dok je nije objelodanio povjesničar Vladimir Dedijer 1981. godine.


Početna stranica

Vrh stranice

Ovo je govor jednog velikog vođe:






„Deco, u toku poslednje dve godine vi ste se, savlađajući neizmerne teškoće, junački borili sa Turcima, sa Bugarima i sa Albancima. Kiteći besprimernom slavom sebe i svoje oružje, vi ste pobedili neprijatelja. A sada, opet, četiri je meseca već od kako se borite sa novim, silnijim i bolje spremljenim neprijateljem, čija snaga nadmaša našu nekoliko puta.

Junaci, vi ste se umorili, vi ste malaksali, podnoseći nadčovečanske napore u ovoj borbi, vi već želite da se vratite svojim kućama da vidite svoju decu i svoje žene. I oni strahuju za vašu sudbinu i očekuju vas sa suznim očima. Međutim, Otadžbini je potrebna vaša zaštita, vi ste se zakleli Otadžbini i meni da ćete se boriti do poslednje kapi krvi; nu ja vas razumem. Želje vaše i vaših porodica su opravdane. I stoga ja oslobađam od zakletve svakoga onoga, koji hoće da odu kući, - neka mu je Bogom prosto! Idite svojim kućama i dajem vam časnu reč da zbog toga neće nikoga ni glava zaboleti. A ja, vaš stari kralj, zajedno sa svojim sinovima, ostajem ovde da umrem na ovim pozicijama, jer Srbiju neprijatelj može zauzeti samo preko trupa vašeg kralja i njegovih sinova.“

Kralj Petar
30. novembar 1914. godine

VelikiBata ::

Nesto me interesuje... da li je za vas TITO bio veliki vodja ili je spadao u sasvim neku drugu kategoriju?

Za mene je on bio VELIKI LAZOV!

Napoleon Bonaparta

Rođen 1769, Napoleon Bonaparta je drugi sin Šarla Bonaparte i Leticije Ramolino. Proistekao iz nižeg korzikanskog plemstva, bliskog Francuskoj, postaje poručnik artiljerije 1785. Izjasnio se kao Jakobinac, a 1793. igra odlučujuću ulogu u oslobađanju Tulona od rojalista koji su bili u savezništvu sa Britancima.

Neko vreme je proveo u zatvoru posle pada Robespjera. Zahvaljujući Barau, kome pomaže da uguši rojalističku pobunu 13. vendemijara (5. oktobra 1795), nominovan je za glavnokomandujućeg armije koja je kretala u pohod na Italiju, nekoliko dana pre venčanja sa Žozefinom de Boarne. U briljantnoj italijanskoj kampanji (1796-1797), koja će inaugurisati njegovu karijeru stratega, suprostavlja se kako veteranima, tako i vođama direktorijuma. Vlast u Francuskoj ga zato udaljava od Pariza, poveravajući mu komandu pohoda na Egipat (1798-1799) koji ima cilj da preseče Englezima put za Indiju. Obavešten o spoljašnjim teškoćama kroz koje Francuska prolazi, vraća se u Pariz i zajedno sa Sijeom organizuje zaveru protiv direktorijuma.

Državnim udarom od 18. brimera (novembar 1799) Bonaparta nameće zemlji konzulat. Kao prvi konzul (1802), učvršćuje francuska osvajanja iz doba revolucije. Na unutrašnjem planu obezbeđuje nacionalno pomirenje (kraj Šuanskog pokreta, februar 1802), konkordat sa papom (jul 1801), amnestiju emigrantima (april 1802), reorganizuje, odnosno centralizuje administraciju, pravosuđe i finansije, završava pisanje i zakonika (Code civil - code Napoleon) i daje zalet ekonomiji. Na spoljašnjem planu, primorava Austriju na mir (sporazum Lunevila, 1801), a sa Velikom Britanijom sklapa mir u Amijenu (1802) čime se završava 10 godina ratovanja u Evropi. Rojalistička zavera kadudala (1804) pruža mu izgovor za zahtev senatu da ga proglasi carem Francuza. Papa Pije VII dolazi u Pariz da ga kruniše (decembar 1804) pod imenom Napoleon I. Tako se car okružio novim plemstvom i ućutkao opoziciju.

Postavljajući članove svoje porodice na prestole pokorenih zemalja, Napoleon nastavlja sa osvajanjima. Na čelu Velike armije hvata se u koštac sa moćnim evropskim silama, među kojima je Velika Britanija najogorčenija. Pošto je porazio Treću i Četvrtu koaliciju, nakon briljantnih pobeda kao što je bitka kod Austerica (1805), sklapa savezništvo sa Rusijom i postavlja kontinentalnu blokadu koja ima za cilj da uništi britansku trgovinu. Takva odluka ga primorava da pojača svoju dominaciju nad Evropom. Posle Bečkog mira, potpisanog sa Austrijom (1809), poništava brak sa Žozefinom, sa kojom nije imao dece, i ženi se 1810 godine sa austrijskom nadvojvodkinjom Marijom Luizom. Rođenje njenog sina, kralja Rima (budućeg Napoleona II), 1811 označava vrhunac moći carstva.

Uspeh takve ekspanzionističke politike zasnovan je delom i na strateškoj vrednosti cara. Napoleonova strategija sadrži tri faze. Prvo, različite vojne formacije se kreću po čitavom terenu, predodređenom za poprište borbe.Takvo manevrisanje je praćeno potragom za obaveštenjima, što Napoleonu omogućava da bude obavešten o rasporedu i kretanju protivnika. Koncentracija svih snaga se izvodi nekoliko dana pre same bitke , tako da sve snage mogu da stignu na željeno mesto u željeno vreme. Tada počinje bitka u pravom smislu reči , koja je za Napoleona uvek odlučna i čiji je cilj uništenje neprijateljskih snaga. Najzad, Napoleonova konjica se baca u žestoko proganjanje da bi demoralizovala neprijateljske snage i zarobila veliki broj vojnika i zaplenila artiljeriju. osnovni cilj je, dakle, da se u najkraćem roku postigne kapitulacija vojske, što Napoleonu omogućava da nametne svoje političke zahteve.

Uprkos uspesima, osnove Napoleonovog carstva su krhke, a car se susreće sa rastućim teškoćama: narodna pobuna u Španiji (2. maj 1808 ); ekonomska kriza , suprostavljanje crkve posle hapšenja pape (1809) u Francuskoj. Kampanja na Rusiju predstavlja korenit obrt : započeta 1812, završava se pogibeljnim povlačenjem. Napoleon tada mora da se suprostavi novoj koaliciji. Ona mu nanosi poraz kod Lajpciga (1813), a zatim osvaja Francusku. Primoran da abdicira , prvi put 1814, odveden je i zatočen na ostrvo Elbu. Odatle beži i uspeva da ponovo uspostavi vlast koja je trajala 100 dana, 20.marta 1815. Posle bitke kod Vaterloa (18.06.1815), u kojoj je ponovo suočen sa evropskom koalicijom, Napoleon je po drugi put primoran da abdicira. Prognan na ostrvu Sveta Jelena , diktira svoje memoare Las Kazu, koji će napisati " Memorial Svete Jelene" (1823) . Napoleon je umro 1821, a njegove mošti su prenete u Francusku 1840. i sahranjene u Domu invalida.

Car Francuza (1804-1814 i 1815), strateg bez premca, Napoleon je proširio svoju dominaciju nad čitavom Evropom. Stvorio je Francuske pravne i administrativne institucije i dao zemlji pravu ekonomsku i političku stabilnost posle 10 godina revolucije od koje je zadržao neke tekovine, iako je svu vlast uzeo za sebe. Njegov konačan krah može se objasniti samo njegovom prekomernom ambicijom.

Vojvoda Živojin Mišić



Jedan od najslavnijih srpskih vojvoda i vojskovođa učestvovao je u svim ratovima, koje je Srbija vodila od 1876. do 1918. godine. Rođen je 19.01.1855.godine u Struganiku nedaleko od Valjeva, kao trinaesto dete u porodici. Završio je visoke vojne škole. Za zasluge u kumanovskoj bitci dobio je čin generala, a 1914. godine, kao komandant Prve armije za zasluge u vođenju kolubarske bitke dobio je čin vojvode, koji su pre njega dobili Radomir Putnik i Stepa Stepanović. Posle Prvog svetskog rata postavljen je na mesto načelnika Generalštaba. Umro je u Beogradu 20.01.1921.godine. Poznat je i kao istaknuti vojni pisac. Napisao je studiju “Strategija” a učestvovao je i u pokretanju i uređivanju vojnih časopisa.

U toku detinjstva se nije mnogo izdvajao od ostalih vršnjaka. I pored toga što je bio mezimac, kao najmlađe dete, morao je da se rano uključi u obavljanje određenih porodičnih obaveza što je u to vreme bilo krajnje normalno i neophodno, zbog siromaštva i teških uslova za život, tako da je od svoje šeste godine počeo da čuva ovce i koze.

Čuveni vojskovođa nije sve svoje zadatke u popčetku izvršavao revnosno i disciplinovano. Tako je, dok je čuvao koze jednog letnjeg dana zaspao ispod grma. Probudila ga je kiša. Primetio je da nema koza. Dozivao ih je, trčao na sve strane, obilazio mesta na koje su volele da odlaze da pasu, ali nije ih bilo nigde. Kako se približavao mrak mislio je da krene kući i kaže roditeljima šta se desilo. U tom trenutku primeti koze i za njima starijeg brata kako ih tera. Dok je on spavao koze su otišle u komšijski kupus. Stariji brat se vraćao iz crkve i primetio je koze u toru , koje je komšija zatvorio. Odmah je platio štetu i koze poveo kući, a uz put je sreo malog Živojina. Tada još nepoznati srpski vojskovođa i junak dobio je dobre batine od starijeg brata. A da će ipak postati vojvoda govori to da se nije zaplakao i pored toga što ga je mnogo bolelo.

Sa dvanaest godina Živojin je otišao u Kragujevac na dalje školovanje. U početku je, kao i mnoga druga deca koja su sa sela došla u grad, imao problema da se snađe. Često su ga gradska deca zadirkivala zbog odeće, obuće i govora. Najviše mu se rugao neki sin kragujevačkog bogataša. Živojin je trpeo ali jednog dana skoči na ovog dečaka i onako po seljački doboro ga je i izudarao. Kada su u pomoć gradskom dečaku priskočila ostala deca iz škole Živojin je vešto pobegao. Znao je da su ga ova deca vrebala i čekala da mu vrate, zbog toga je skoro celo polugodište nosio nekoliko kamenica u džepovima i torbi, kada bi išao i kada bi se vraćao iz škole.

Vojvoda Radomir Putnik



Vojnik i vojskovodja srpske vojske punih četrdeset godina. Rodio se u Kragujevcu 24.01.1847. godine. Otac Dimitrije je bio učitelj. Vojničko zvanje je stekao na Artiljerijskoj školi u Beogradu. Posle mnogih rasporeda i napredovanja u službi 1903.godine postavljen je za načelnika Glavnog generalštaba. Tvorac je moderne srpske vojske. U okviru školovanja i obuke oficira uveo je rešavanje taktičkih zadataka. Srpsku vojsku je osavremenio novim naoružanjem, na ključna mesta je postavio talentovane oficire i nije dozvolio da se politika umeša u redove vojnika. Zajedno sa Živojinom Mišićem pripremio je sve ratne planove za Balkanske ratove i za Prvi svetski rat. U periodu od 1912. do 1916. godine bio je načelnik Vrhovne komande. Posle Kumanovske bitke postao je prvi srpski vojvoda. Sa Krfa 1916. godine otišao je na lečenje u Nicu i godinu dana nakon toga je umro. Bavio se teorijom ratovanja. Napisao je “Služba đeneralštaba” I i II “Služba i mirno doba” i “Služba u ratno doba”.
Prezime Putnik njegova porodica je dobila u vreme kada su prcei, tačnije deda Arsenije, doselo sa Kosova u Belu Crkvu. Kada su njegovog dedu, koji je tada imao oko sedam godina, upitali kako se zove, odgovorio je da je on putnik u nepoznatom pravcu. Tako su Arsenija nazvali Putnik.

Radomir je u školu krenuo sa šest godina i ako su i tada deca kretala sa navršenih sedam godina. Bio je dobar djak, odmeren i učtiv, ali voleo je da se u društvu nametne kao prvi, da se njegova sluša. Tu osobinu je zadržao kroz ceo život.

Od oca, prosvetnog radnika, je čuo da ne treba da uči samo za školu, već i za život. Mnogim nastavnicima je zadavao glavobolju, jer je često postavljao potpitanja posle njihovih predavanja. U to vreme nastavnici nisu voleli da našoroko i nadugačko objašnjavaju ono što predaju, već su se strogo držali zadate teme, tako da Radomir nije bio mnogo omiljen kod njih. Najverovatnije zbog toga nastavnik nemačkog mu je dao trojku, a kasnije se kroz vojničku karijeru tečno služio nemačkim jezikom i veoma retko je koristio rečnik čak i kada čita nemačku literaturu. Povremeno bi svirao gitaru i pevao, uglavnom kada bi ga zamolila majka ili otac.

VelikiBata ::

Velike vodje su one koje primerom, stvaralastvom, sluzenjem, mekoscu pomazu ovom ludom svetu da prodju jos jednu stepenicu i da postanu plemenitiji, bar za malo!

Tesko da takvi postoje u "ovom ludom svetu", a i u proslosti su se vrednovali po dobijenim bitkama.

VelikiBata ::

Kako ko... ja mislim da su Gandhi, Martin Luther King, Isus i svi oni koji su ljubavlju VODILI bitke i IZVOJEVALI pobede najbolje vodje... to su oni koje ja cenim, a svako ima pravo na svoj izbor... pa i narod na generale!

Ti i ja smo samo kapi u oceanu