DE PROFUNDIS

Ti utehu cekash. Ne, utehe nema:
To utehom zovu, zovi zaboravom;
Jad istinski dubok nikad ne zadrema.

Rastrzana tako medju snom i javom,
Gledajuci kako nepomicno bdije
Taj Andjo Stradanja nad tuznom ti glavom,

Ti zelish i cekash. I ne znash da nije
Ni sad ispijena ta cemerna casha,
I svrepi otrov jedne ironije;

I da ce nas vecno strashna proshlost nasha
U nemirne noci da trgne i seti,
Kao zveket lanca starog robijasha.

Surovi ce dani doci i uzeti
Svaki po svoj deo od srca sto bunca,
Sto zeli, sto moli; a ti cesh se peti;

Peti neprekidno, do kobnog vrhunca,
Golom stopom, bleda, smrzla, jadno dete
Pruzajuci ruke i vapijuc: Sunca!

I tako ti dani bez srece i mete,
Odnosec svoj deo stradanja i suza,
Kao gavrani ce kraj nas da polete,

I ne pokidavshi ni jednu od uza
Sto nas vezu i sad za proshlost, sto stoji,
Za nama i gleda nas ko Meduza.

---------

Hajdmo, o muzo! Amo milu ruku,
Mladost moje to uzglavlje meko!
Dugo nam nima da u tihu luku,
Ostrvo mira i sad je daleko.

Katarke stoje gordo na toj vodi
Sto znaci zivot.....Mi hitamo zurno;
Nejasno nebo nad nama se svodi,
Pod nama more nemirno i burno.

I zaman hita nashe slabo oko
Kule tog mora da pozna i spazi;
Istina mora da lezi duboko -
Mi nad njom gremo po nepoznatoj stazi.

Pitanja nasha sum nejasni sreta,
I zudnom duhu odgovora nije;
Gdje je pocetak? Gdje li cudna meta?
U neprovidnim maglama se krije.

Brod mnogi ovud mine s mnogo muke,
Istine blago trazec u dubini;
I ne spazishe svetiljke iz luke -
A gle po vodi razvalina njini!...

Ne! S teshkom kotvom ne srljaj duboko,
Ranjeno srce druckije nam zbori!
Niti u pustosh pushtaj zudno oko,
Da te nespokoj sa saznanjem mori.

Spokojan pogled po povrshju baci,
Sladosnog mir a ti ces samo steci. -
O, Muzo, tuda samo trepte zraci,
I val se njeni zlatko zuboreci.

I snivaj samo! Bice manje suza
I vishe svjetlih i spokojnih noci....
Svikni na odmor pod teretom uza!
Istina jedna i sama ce doci!

Zovi je ljubav! I nasamo pjevaj,
I nashu mladost bezbrizno i tio;
U jednom srcu cio svemir ima,
U jednoj suzi ima zivot cio!

Ne pitaj nikad: zvuke nashih dana
Hoce li vjetrovi da raznesu shumom,
Ko bjeli behar sa procvalih grana,
Il cvjece nikad nad nashijim humom;

Il ce da zive.....Niti pitaj, mlada,
Da li se rodi odjek tvome glasu,
I da li ga nashe gluho doba sada
Vjenciam svojim il kamenjem zasu, -

Budi ko ptica sa sjevernih mora,
Stanovnik magle i ostrva leda,
Sto pjeva zudno izmedj lednih gora,
Ne pitajuci da li je kogod gleda,

I dal je slusha; i sred mrtvog dola
Cjeloga vjeka zvonku pjesmu vije
I najzad umre - bez imalo bola
Sto joj pjesmu nikad niko cuo nije !

Jovan Ducic

VOLIM
Vladimir Majakovski

Brodovi i -
oni u luke se slise.
Vozovi - na stanicu teraju i oni.
A mene ka tebi nesto tim vise -
jer volim -
vuce i goni.
Puskinov vitez u podrum se skriva,
cicija u svome novcu da uziva.
Tako ti se vracam
ja, draga, predano
Moje je to srce,
s divljenjem ga gledam.
i gar
sa sebe spira, brije se i mije.
Tako i ja,
tebi vracajuci se,
zar
ne odlazim kuci,
zar nije?!
Konacnoj se vracamo meti.
Smrtne zemaljsko narucju veze
Tako
tek sto rastanemo se
ja i ti,
nepokolebljivo ti
tezim.

Lice savrsene ljubavi

Kad je obasja suncev sjaj, njezino
je lice poput znaka koji upucuje u
daljine. Njezina je kosa put koji
nestaje iza obzorja, a ruke valovi
trave koja se povija pod vjetrom.

Kad je dodirne svjetlost mjeseca i
zvijezda, njezino je lice poput
drevne knjige koja govori o sreci.
Njezina je kosa tamna rijeka, a
ruke su grane svijene i skrivene
teretom noci.

Kad na nju padne djecji pogled,
lice joj je toplo i njezno, to je lice
majke. U njezinu kosu svijet se
uplice poput djecjih prstiju, a ona
ga njeznim zagrljajem uspavljuje i
tjesi.

Kad je ugledaju oci starca,
njezino je lice smireno - poput
zrcala odrazava istinu. Slap
njezine kose pretace se preko
praga, a ruke su joj poziv i
obecanje.

Kad je ugledaju njegove oci,
njezino je lice lice radosti. Kosa
joj je postelja od mekih dodira, a
ruke poput uzdaha otkrivaju
strast i njeznost potpunog
stapanja.

Takvo je njezino lice - lice
savrsene ljepote. Takva je
njezina kosa i takve su njezine
ruke. Takva je ona - iako jedina,
nije edna. Ona je Trojedna,
Stojedna i Tisucujedna.

Kad je obasja suncev sjaj, kad je
dodirne svjetlost zvijezda, kad je
ugledaju oci djeteta ili starca,
takvo je njezino lice - lice
savrsene ljubavi.


Adrian Predrag Kezele

TIJELO ZENE


Tijelo zene, skrovito cudo nepoznato u tebi,
ima li vece njeznosti nego sto je moja
dok spavas ljupka u sjeni svoje svjetlosti?

Silazeci u tebe kao u ponornicu
ponavljam imena cvijeca da bih te objasnio:
perunija, azaleja, robinija hispida.

Dok spavas ti se igras, rijeko u koju uranjam
svoje ruke, rastuzena i vjecna,
sa svojim sljunkom od sedefa i spaljene mahovine.

Na tebi sve prepoznajem i svemu se cudim:
tu je ponor iz koga dolazim i kome se vracam,
i slana me zedj obilazi dok umires, slatka patnjo.

Evo koliko te trazim: kao jeka svoj glas,
kao glas svoju jeku sto ne prestaje
i gori u mojoj krvi, u mojoj glavi bez svjetla.

Evo koliko te zelim: kao pusta povrsina vode
svoj vir da je uznemiri i da sustane tamo
gdje sve pocinje, i odakle smrt ne silazi.

Ima li ljepse od tvoje kovine,
od tvog voca koje se nudi? Ja sam brod
sto tone i sto se ljulja izmedju tvojih obala.

Evo te, pobijedjene i gole, ali tko ce proci
ispod slavoluka sa vijencem gorka lovora?
U tvom snu i ja sam izgubljen zauvijek.

Zagledan u beskrajne prostore otvaram
dio po dio tvog tijela sto se ne razlikuje vise
od mene u meni, jednako i jednako samo.

Tu je i nevidljiva pjesma koja preobrazava
sva tvoja cuda u jedno, uzdrhtalo na kisi,
i prokleto nebo sto ranjava place iza tvojih vjedja.




***

Jednom davno, u jednom gradu...

Bože, kak sam bil mlad kad sam te na Griču kušuval!
I sva ova leta, lepa i grda, taj spomen u tikvi sam čuval.
Ti si bila najlepša cura al još si dišala po mleku,
a ja, zloglasni fulir kaj svaku je štel pod deku.

Sedeli smo pod lampom i gledali kak svetli naš grad,
poskrivečki sam te pogledom svlačil i taj čas bi te zel rad.
Uši su mi se pušile, recitiral sam ti ljubavne pesme,
a kad sam skužil da su ti lepe, diral sam te tam di se ne sme.

Imal sam velki feler za fulira i tu ni bilo pomoći,
zaljubljival sam se u svaku pucu koja je imala lepe oči.
Otišel sam iz Zagreba, život me hitil, prošla su duga leta
i ti se, možda, više ne sećaš onog slatkog probisveta.

Sad retko nađem cajta šalabajzat po Gornjem gradu
i na miru si sesti na klupu, kraj Matoša, u hladu.
Al kad se strefi da me posel ne tera i da ne gledam na vuru,
dojdem tam i gledam svoj Zagreb i mislim na najlepšu curu.

Ivica Smolec
(12. 09. 2005.)

Bas lepa, ova kajkavstina.
Dugo nisam ni cula ni citala nesto ovim dijalektom izgovoreno.
Hvala Pance!

U SVJETLOSTI

Vec ocajan i lisen moci,
Ja nisam ocekivo spas.
Tada, u cemernoj samoci,
Tvoj njezni zacuo sam glas.
I on je bio kao zov
Na novi put, na zivot nov.
I ti mi svoju ruku pruzi,
I ljubav nas u jedno zdruzi.

Kako je duga bila noc
U kojoj, draga, tebe snivah!
Vec mislio sam: neces doc.
I rekoh: ona ti je ziva
U tvojoj zelji, tvome snu,
Al odista je nema tu.
Zemaljskim stazama ne kroci
Ta, cije divne cekas oci.

A gledaj: nebo sija plavlje
Otkada ugledah tvoj lik.
Ljepota, snaga, svjetlo, zdravlje
Ugusise u srcu krik.
Ocima tvojim obasjani
Proticu sada moji dani.
Raskosan rujan, vedar, zut.
Otvara jesen za nas put.

Podjimo zagrljeni, draga,
U ovaj zacarani svijet;
U ljubavi je cudna snaga,
Sto korak pretvara u let.
Od poljubaca, zagrljaja
Sve oko nas je puno sjaja.
Duboka sreca svuda zri,
Jer sobom nosimo je mi.

Dobrica Cesaric

NE VJERUJ...


Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime;-

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo, gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te!- U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi t'jelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna,
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše.

Aleksa Šantić

SLOVO O LJUBAVI


Ako se volite ljubavlju
koja buja u samoći, od razdaljine,
koja je više od sna nego od svesti,
i po rastanku drhtaćete od miline,
mognete li se još ikada sresti.

Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrešenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sećaćete se uvek jedno drugom lika.
I po rastanku
zamreti vam neće gušena htenja.

Ako zbog nje patiš od nesanice
i u ponoć hodaš budan
po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sećanja na nju nikad se nećes spasti.

Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nemi,
sećaćemo se dugo
ma i zavoleli zatim druge.

Ako je želis bezgranično,
a sediš kraj nje bez glasa
slušajući bajku koja se u vama rađa,
svanuću slično,
pamtićeš je i kad se zima
pred tobom zabelasa.

Ako veruješ sedeći uz nju
da je ljubav maslačkov puhor
koji svaki dodir moze da strese,
ako voliš u njoj san i dete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budiće te
i kad se rastanete.

Zauvek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proleća, u snu,
pisali pismo.

Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
među kojima nema spojnog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se neće
ni kad im duše budu posedele.

Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvući,
kao da ćete tog časa umreti,
pamtiće te on, setiće te se
i umirući.

Oni zbog kojih srca
osećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sećanje nam banu
i kad zavolimo druge-
i osetimo se nesrećni i krivi.


Desanka Maksimovic

Bezbroj i jedna - Jovica Letić

Bezbroj me očiju gledaju
a niti jedan pogled nije tvoj.

Bezbroj prolaznika čujem
a niti u jednom tvoga glasa nema.

Odlazim u snove
onaj najljepši dio sebe
slaveći svetu pustoš u njemu
jer osjeċam
jedino, jedino tebe.

Što sam? Ko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
zato usput, ko što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene riječi.

"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.
vezan protiv želje, utonem u sjeti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
nikad neću tebe grditi ni kleti.

Što sam? Ko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.
........

Sergej Jesenjin