"Poslao: Ned Apr 11, 2004 02:00 Naslov:

......


Panto, nisi jedini koji tako razmislja. I ja itekako razmisljam slicno kao ti. Ali... (uvek ima neko ali u svemu) dodje trenutak kada prava ljubav izgubi svoju formu i jacinu i jedino sto ostane na kraju je karakter i licna zelja obe strane (u prevodu: upornost) da nesto urade povodom toga. Ne sumnjam ja u pravu ljubav, barem ne vise, ali sumnjam (cak sam siguran u to) da ljubav (bilo koja) sama uopste i moze da opstane beskonacno i to posebno ne bez pomoci samih ljudi.

Cesto se desi da dodje do razdora dveju osoba (svadje, greske) sto ih natera da se udalje. To i dalje ne znaci da nije prava ljubav, niti da se te dve osobe ne vole, vec je u tom trenutku potrebno da se obe osobe dobro zamisle i vide za sta se bore, koliko to vredi, i koliko daleko zele da idu sa time tj. koju "cenu" da plate da dodju do toga. To je trenutak kada ljubav stane, svo slepilo i odusevljenje nestane i vidite osobu pravim ocima. Vecina ljudi tada pomisli da je to kraj svega i da je nestala ljubav ali se grdno varaju. Nije u pitanju nestajanje vec zaustavljanje. To se dogadja stalno i ljudi moraju sa time redovno da se bore. Ne postoji ljubav koja zivi za sebe niti mislim da ce ikada postojati. Stvarna i prava ljubav se pojavi onda kada dve osobe shvate da zele SVAKU prepreku zajedno da prebrode ma sta da se desi. To ti je trenutak kada ljudi shvate da ljubav ne stiti i odrzava samo njih vec da i oni moraju ljubav da zastite i odrze. Sve se radi u paru inace. Kako te dve osobe se stite medjusobno od svega tako te dve osobe kao jedno moraju da stite ljubav od svega. To nije moguce uraditi ako jedna ili obe osobe sumnjaju ili teze onom slepom i lepom trenutku ljubavi iliti zaljubljenosti.

U sustini se ceo zivot svodi na jednu stvar od koje svi zapravo zele da pobegnu. Svaka prosla, sadasnja i buduca ljubav JE ona prava DOK (i AKO) se ne dokaze suprotno. Svi kada shvate da je dosao taj trenutak nestajanja ljubavi, i da treba nesto da urade povodom toga konkretno da bi odrzali ono u sta veruju, brze bolje pobegnu tvrdeci da ta osoba nije jedina vec da ima nekoga ko njih zasluzuje i da je bolji. To je licemerno govoriti kada svi znaju da to nije bas potpuna istina. Ako se postavimo u jednoj vezi da postoji jos ljudi koji zasluzuju nasu ljubav vec smo izgubili. U zivotu nema dobitka ako ne rizikujemo. Koliko vise rizikujemo toliko vise sanse imamo. Ako pocnemo da igramo na sigurno tvrdeci da je ovo samo "pokusaj" koji ce mozda uspeti onda i nece uspeti. Kad tad ce vremenom da se pokaze da je to los "pokusaj" bio. Zasto? Sve u zivotu je nesigurno...

Nema garancije da ces biti sa tom osobom ceo zivot ali ako se postavis tako onda i nece biti. Ja ako sumnjam da cu izaci iz kuce i odem negde (banalni primer ali je donekle dobar) verovatnoca da cu izaci je minimalna, ako ne i potpuno sigurna. Ako se ipak postavim da cu izaci napolje, sto opet ne znaci da cu sigurno izaci, vece sanse imam u svakom slucaju. A sta je drugacije? Ako sumnjam da cu izaci tesim i stitim sebe od eventualnog razocarenja. Znaci nista ne dobijam niti gubim. A ako verujem da cu izaci? Ok, moguce je razocarenje u slucaju da ne ispadne kako sam zeleo ali isto tako postoji sansa da uspem i dobijem mnogo vise.

Isplati se rizikovati. Posebno kod bitnih stvari koji uticu na nase zivote. Tad i cena "bolovanja" nije velika uopste.

Rizikujte sve i zivite sada i uzivajte u svakom mogucem trenutku sadasnjosti, ali ne da mislite da je to mozda bas prava stvar vec da jednostavno verujete da je tako i da je to to. Svaka prepreka se da proci kada ima volje i zelje za to. Kako problemi tako i bol. Sve se da resiti i srediti kad se ima volje za to. Kad tako pogledate, a i postupate, ljubav je zapravo efekat svega a ne glavni uzrok kako svi veruju.

Ne vrti se svet oko ljubavi vec ljubav oko sveta ..."


(Iz privatne prepiske 'O ljubavi' PantaOz-Calacab)

neodgovoreno ljubavno pismo...

"nikada mi nije bilo teze u zivotu, neznati na cemu sam. volim te, a ti moju ljubav odbijas zbog nuzde i svakodnevice ili kakvog matarijalnog interesa. To vrijedja i boli, jer svom srcu i ljubavi prema meni , ako je istina, predpostavljas glupu materiji koje te niti voli niti cjeni. Naravno da me nisi zaboravio, jer shvatas u dubini svoje dushe da ti nedostaje istina..sto je jos tragicnije, vjerujem da si negdje duboko u sebi svjestan da bi tu srecu podjelio sa osobom koja ti zivot cini vrijednim zivljenja i koja te voli bezuslovnom ljubavlju ..
Vjerovala sam ti na rijec, svaku tvoju rijec sam slushala kao najljepshu pjesmu ljubavi i radovala se svakom novom trenutku. Ali svijet je surov i ono sto zelimo ne mozemo uvjek da postignemo. zato tvoje rijeci, jako lijepo zvuce ali nisu dovoljne niti imaju vishe glavnu ulogu . Sada su ostala djela, koja ce pokazati da li su tvoje rijeci ono cime sam ih smatrala ili...
ne zelim da mislim sta stoji iza tog ili, jer tu ne vidim tebe.
Svaka suza radosti sto postojish i suza tuge sto nisi sa mnom, za mene je vishe nego himna mojih osjecanja...
Nikada ne mozes biti moj kaman spoticanja, vec samo najdrazi dragulj mog srca i mog bica na kome pocivaju svi moji snovi, njezno uvijeni tvojim rijecima...Uzmi svo vrijeme svijeta, osjeti sta znaci imati cjeli svijet, a nemati ga sa kime podjeliti. Nemoj zaboraviti da ti je samo ljubav u zivotu vazna. Svakodnevica bez ljubavi je ono sto osjecamo kao gorcinu u istima koja nam gushi dushu... Da li zelis prihvatiti toliko manje od ljubavi, nesto toliko sitno sto moze stati u novcanik ili neko drugo mracno i hladno mjesto....
Ako, volish iskreno beskrajno i najcistije, sjeti se koje su zrtve u ime ljubavi date. Gledala sam te kao svog ratnika, divila se tvojoj snazi, ljepoti tvoga gospodskog duha, svog viteza na bijelom konju. Podsjetila bih te tvojih predhodnika, ratnike koji se nisu odrekli svoje ljubavi. Sjeti se Trojanskog rata. Nije Jelena bila toliko lijepa, da bi silni ratnici oko nje ginuli, ali je bila toliko voljena i ljubav njenog ratnika je bila silnija od svake prepreke!
Njegova ljubav je bila zaista toliko duboka i cista, da je svojom silinom tjerala njegove ratnike da ga prate u borbi za povratkom njegove voljene..
"Sta vrijedi covjeku cjeli svijet ako dobije, a svoju dushu izgubi?!
Jesi li ti taj ratnik, taj kralj koji ce zaista biti gospodar svoje sudbine i svog zivota ispunjenog ljubavlju, ili ces ostati zatvorenik sopstvenih strahova i nevoljnosti? Sta god da odlucish, sjeti se koliko je tuzno posmatrati svijet iza reshetaka sputanosti, ogradjen zidovima sopstvenih predubjedjenja...
Nudim ti svo prostranstvo srca svoga, ali.. trazim istinu, jer koliko god ona bolna bila, bolja je od svake lazi!!

Zapamti, ako odesh, ne vracaj se trazeci utjehu u mojoj ljubavi.

A ja cu ti samo nekoliko reči napisati: Pametan čovjek ne samo da ne govori gluposti nego ih i ne sluša. Valjda ti mogu nekada posluziti.

"Ratnik svetlosti nikada ne zaboravlja zahvalnost.
U toku borbe pomagali su mu andjeli; nebeske sile postavile su svaku stvar na svoje mesto i omogucile mu da pruzi najbolje od sebe. I zato, dok zalazi sunce, on kleci i zahvaljuje na Zastitnickom Plashtu koji ga obavija.
Drugovi primecuju: "Bas ima srece!". Ali on zna da je "sreca" kad neko ume da gleda oko sebe i da vidi gde su mu prijetelji: jer su kroz njihove reci govorili andjeli."

Hvala Pantelija i tebi ))

Jel je 'zbario' na kraju il je proso ko Tomislav?

A ja sam u arhivi pronasao ovaj citat koji mi nekada davno posla Snjezana:

Mesa Selimovic
BOSNA

Mi nismo niciji. Uvijek smo na nekoj medji, uvijek neciji miraz. Stoljecima mi se trazimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ko smo. Zivimo na razmedju svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu.

Otrgnuti smo, a neprihvaceni. Ko rukavac sto ga je bujica odvojila od majke pa nema vise ni toka, ni usca, suvise malen da bude jezero, suvise velik da ga zemlja upije.

Drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo.

Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odsluzimo.

Nesreca je sto smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje, a sve se placa pa i ova ljubav.

Svako misli da ce nadmudriti sve ostale i u tome je nasa nesreca. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamrseniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako posalila kao sa Bosnom. Juce smo bili ono sto danas zelimo da zaboravimo, a nismo postali ni nesto drugo. S nejasnim osjecajem stida zbog krivice i otpadnistva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed.

Nesreca je sto smo zavoljeli tu svoju mrtvaju, pa necemo iz nje, a sve se placa, pa i ta ljubav. Zar smo mi slucajno tako pretjerano mehki i surovi, raznjezeni i tvrdi.

Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodredjenosti, zasto?

Zato sto nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znaci da smo posteni. A kad smo posteni, svaka cast nasoj ludosti.

Bijah rođen 1960. godine i zaživjeh sretno u selu Cerić, kotar vinkovački. Do 17-e bio bih sasvim tih, neupadljiv, učenja natprosječnog. Da, te 1977. godine prvi put dolazim u ludnicu (Vinkovci) gdje proboravih tri dana u životu i radu. Sjećam se da sam jednom prilikom rekao psihijatru: "Zdravo, gospodin Šaraf, gdje je gospodin Korozija?", na što je psihijatar rekao mom ocu Nikoli: "Nije njemu ništa. On ovdje zajebava i mene i tebe&".

1978. godine odlazim u Hamburg gdje upoznajem punk. No, morah brzo nazad, tj. i JNA je imala čast da me upozna. Odatle jednom pobjegoh te dobih tri mjeseca Lipovice (KPD kraj Popovače, pogoni za proizvodnju radijatora). No, nekako sve prošlo i eto mene kući. 1980. godine lokalni punkeri navalili na mene da budem pevaljka (striptiz i ostale melanholije) pa odoh opet u Njemačku. Tamo vladaše obračun rockera, šminkera, punkera, hipika ekstrema, da nisam upoznao jednog Jurgena, bilo bi mi užasno. Pri povratku uletih u Pogreb (vinkovački punk bend koji nastaje 1978) kao pjevač. Nastupali bismo i po krčmama i svi koji bi imali smisla za umjetnost neizmjerno su me voljeli. Bio je to odnos krčma – Kulušić. Za potrebe koncerta znali bismo loviti pacove po štali moje bake Brigitte (umjetničko ime). Stalno bih se po koncertima rezao, po Vinkovcima udarao glavom o stabla, legao bih na asfalt da zaustavim protok događanja, itd. sve sam radio svojski, imao sam smisla za ekscese. Nastupili smo u Vinkovcima, u Đakovu (htjeli nas zaklati hipici, sve križevi po pol metra na prsima), u Vrbasu, u Zagrebu (Lapidarij, Studenski centar). I tako dođe i 29. novembar 1981. godine. Meri Cetinić je imala koncert u Vinkovcima, sjećam se. Vođa kockara i njegova banda ustremili se da me zgaze, mene malog. Nož nisam nosio da bih rezao druge, već sebe (ritual na koncertima). Bilo je oni ili ja. Mahinalno sam ga izvadio i ostalo je povijest. Osuđen sam na 12 godina čuvanja i liječenja i upućen u neuropsihijatrijsku bolnicu Ivan Barbot – Popovača. Doktori su imali razumijevanja pa smo (Pogreb) napravili koncert u Domu studenata Cvjetno naselje – Zagreb. Inače, 1983. godine Vrhovni sud Hrvatske potvrdio je kaznu, ali moj otac nalazi nove svjedoke i šalje zahtjev za ponovno suđenje Okružnom sudu Osijek. Okružni sud Osijek odbija zahtjev, slijedi žalba Vrhovnom sudu SRH i ovaj nalaže da se svjedoci ispitaju. To su svjedoci koji nisu bili na prvom suđenju jer se nisu htjeli miješati (ha-ha-ha). Ali su shvatili, to jest postali ogorčeni visinom kazne koju smo dobili ja i moj brat Vlado (6 godina, odležao 4 godine i 11 mjeseci u KPD Lepoglava). Okružno sud Osijek zaključuje da je "potrebno novo suđenje zbog novih svjedoka" (citiram ih). I tako, stražari dolaze po mene 22. oktobra 1985. i odvode me u Osijek. Tamo svi veseli, radosni što me ugledaše. Normalno, bio sam našminkan, poderan, mala avet. Opet isti sudac, ista porota, predsjednik Okružnog suda Osijek nije dopustio da se promijeni sudac koji će voditi raspravu i sve je ostalo isto. Vrhovni sudac SRH samo je potvrdio presudu. Molbe za pomilovanja bijahu uzaludne. I tako, eto me danas pred tobom.

Ne pripadam ni jednom pokretu, ni jednoj pojavi. Ako me netko pita nacionalnost odgovor glasi: PUNKER. Ranije sam govorio da sviram punk, ali sada sam spoznao da živim punk. Život se ne može svirati. Najmanje odani ljudi su bili upravo punkeri, ali ne ovi moji koji me vole i cijene, a to me održavalo kroz svo ovo trnje i nepravde. Naravno, veliko hvala dr. Sonji Petković, neuropsihijatru, koja je shvatila da mi terapija nije potrebna. Ona me nadgleda i cijeni moje stvaralaštvo. Ja odjel 3C smatram stršećim u odnosu na sve odjele u bolnici, a boravak ovdje nazivam otnjenom izolacijom.

Hvala mom ocu Nikoli što je izdržao. Pozdrav Kečeru I. i Kečeru III. Veliko hvala mom Zdenku Franjiću. Hvala svima koji mi prikratiše muke podarivši mi radost, osjećaj, obzir.

Naravno, Kečer II. neće stati!

Citat:

Mila moja, Ne znam da li ti se vise smem obracati ovim recima jer ni sam ne znam sta se to desilo medju nama. Ipak, tako cu te nazvati, jer nemam nista milije u srcu od tebe i pokraj tolko dece koje se izradjase i koje volim svim srcem... ne pitaj me nista, ne znam da objasnim. Jos uvek odem na klupu na kojoj smo u mislima sedeli pored jezera u parku, uz miris eukaliptusa i graju ibisa. Znas, ono gde smo plesali uz tvoj CD i gde smo proveli ceo dan u prici da nismo ni primetili kada se pocelo smracivati... Obecala si mi tada copor dece, desetoro! Uh, kako sam sretan bio i rekla si da cemo ih preko tura ako nam dusu truju. Danas se tih reci ni ne secamo vise, sve sto kazemo postaje neko dokazivanje ili rasprava i bolje je sto ne insistiramo da smo zajedno. Ja sam se vec bio i pomirio sa nasim razlaskom da nije ovog bola u srcu i nemira na svaku pomisao ili svako spominjanje imena tvoga. I iako znam da razum kaze da je ovako najbolje, ne mogu se oteti utisku da to 'bolje' ne bi trebalo doneti ovakvo osecanje. Ja sam se uz tebe osecao prekrasno , bez tebe sam mizeran! Pa, kako je onda bolje? Kako se ti osecas? Ako je isto, onda znam da cinimo najvecu gresku u nasim zivotima... ali ako se osecas bolje ... onda su osuda i presuda samo moje i ja cu kaznu odrobijati sa duznim postovanjem. Znam da si u ovom trenutku nesto sto mi uopste nije potrebno, ali si i jedino nesto sto zelim - svom dusom svojom! U srcu su mi navek. Budi mi dobro... XXXXX

Anonimno