IMAMO LI JOS UVIJEK DUSU
Na osnovnu citanja, zivljenja i ratne patnje, uvidio sam, cestiti moj citaoce, da je apstraktna imenica dusa, koja se uvrijezila u nas svakodnevni rjecnik, naprosto izvan odredjenja.

Bezbroj je umnih ljudi pokusalo da odgovori na jednostavno pitanje: Sta je to dusa? ali svi su odgovori ostajali u ponecemu manjkavi, nedovoljni, suvise suvoparni. Niti jedna pozitivna nauka nije do danas pruzila pravi odgovor na to jednostavno a tesko pitanje, naucnik kao i prosti seljak jednako su zacudjeni pred neodgonetljivim pojmom ljudske dusevnosti.

Nije li, zapravo, rijec dusa jedan od onih pojmova koji se, poput Boga, definise samim svojim imenom. Dakle, na pitanje: Da li postoji dusa? odgovor moze biti krajnje jednostavan: Postoji, cim ima ime. Ali necemo se zamarati definicijama, ovdje je rijec o svakoj odrasloj osobi znanom pojmu.

Anticki ideal bio je ravnoteza tjelesnog i duhovnog. Govorilo se o zdravom duhu u zdravom tijelu. Duh je, smijemo li se pjesnicki izraziti, ono sto stanuje u dusi, sto je ispunjava. U ime tog proklamovanog zdravlja, mnogo je djece koja nisu odgovarala tim "postavljenim normativima" baceno sa stijene u provaliju. I kasnije se covjecanstvo uvijek nije moglo da pohvali (pravilnim) odnosom prema onima koji nisu imali zdrav duh u zdravom tijelu. Tek je vrijeme romantizma ispravilo tu nepravdu. Bez obzira na Geteovu strogost - romantizam je bolest. Mozda, Majstore, ali i on potice iz duse i njena je djelimicna slika. Ali, kasnije cemo stici do laksih i tezih dusinih stanovnika i posjetioca.

Psihijatrija je cijelu oblast ljudske duhovnosti uzela pod svoje - govori se o zdravom i bolesnom u ljudskom duhu. Opisuje se prvo zdrava, potom bolesna osoba. Zdrava je ona koja na spoljasnji svijet reaguje na opstepsrihvacen nacin. Ukoliko ta reakcija izostane, rijec je o devijantnoj, bolesnoj osobi.

Zavisno od psihijatrijske skole, psihicka bolest odredjuje se a potom i lijeci na razlicite nacine. Danas nismo savim sigurni, kaze nam ova nauka, sta je zdravlje a sta bolest u duhovnoj oblasti. U sta smo onda sigurni? I cemu takva nesigurna nauka?

Dusevna bolest u savremenom zakodnodavstvu cesto prestupnika oslobadja njegove krivice - zlocin je ucinila neuracunljiva osoba. Neuracunljiva za sta? Tucu u kafani, na ulici, ili rat? Ili, ako to nije ucinila ona osoba koja se zove tako kako se zove tuzeni, ko je ucinio? Neko njoj stran, nepozeljan, neprijatan - jednom rijecju, onaj koji joj ne zeli dobro. Neko ko se uselio u njenu dusu, zaveo je, po-bjesnio, demonizovao. Jeste, rijec je o demonu, andjelu zla, onome sto ne zeli vise da izadje iz te osobe dok je ne unisti.

Bezbroj filmova snimljeno je o najrazlicitijim strasnim zlocinima koje su pocinile psihicki bolesne osobe. U Americi kao da drugih filmova i nema. Izgleda da anonimni gledalac uziva u prizorima kada dusevni bolesnik na najrazlicitije nacine kasapi jadne zrtve. Nisu li obozavaoci ovakvih fimova potencijalne ubice i saucesnici zlocina. Ali po tome danasnji covjek nije otisao dalje od onog mjesta gdje je bio prije mnogo hiljada godina, s tom razlikom sto danas stvarnu ili izmisljenu "egzekuciju" mogu da gledaju odjednom milioni ljudi.

Sta je, dakle, s ljudskom dusom? Slijedeci nauku svoga Ucitelja, apostolske poslanice govore o razlici izmedju tjelesnog i dusevnog. Kasapeci tudje tijelo, zlikovac u stvari kasapi svoju dusu. Za njega nema iskupljenja! Ili ima? Jer Sveto pismo zaista kaze da se moze stotinu puta prestupiti i stotinu puta pokajati i to ce se prihvatiti. Ali to pokajanje nije isto ono koje svestenici krvavih ruku daju svojoj dzelatskoj sabraci. Kako da se prestupnik pokaje a da to bude iskreno?!

Marksizam je takodje odvojio dusu od tijela, potpuno negirajuci upravo dusu. Govorilo se iskljucivo o potrebi materijalne ravnopravnosti. Navodno, svijet je do njih pocivao na neravnopravnosti i otimacini, ubuduce se to mora promijeniti.

Ali kako da se promijeni nesto sto je u biti ljudske prirode, u temelju njegovog gresnog bica? I ono sto se smatralo nerazorivim, raspalo se samo od sebe - marksizam je dokinuo svoju utopiju i pozurio da kaze kako se socijalna pravda ostvaruje u krilu omrazenog kapitalizma. A ipak nije rijec o tome na sta se oni pozivaju! Pokazalo se da oni koji su ratovali protiv duse kao da zaista duse nisu imali, sto je jos jedna varka. I u njihovoj je dusi stanovao samo drugi stanovnik, demon prerusen u sveca. Boze pomozi, previse ih je ako pocnemo da idemo od slucaja do slucaja.

Narod je, u vrijeme opste nepismenosti, stvorio obrasce svog duhovnog zivota. Stvorio svoje obicaje, rituale, svoja vjerovanja, svoje praznovjerice. Bio je to jedan zatvoreni sistem ponasanja. Kao da je nepisani zakonodavac rekao: Covjece, ako se budes ponasao na ovaj nacin, sve ce biti dobro. Postojale su cvrste moralne norme prenesene u narod iz Svetog pisma i drugih svetih knjiga i prilagodjene vremenima opstih nestasica.

U vremenima teskih kriza, vladavine tudje vjere i tudjeg zakona, nije bilo ni svestenstva da tumaci sveta Jevandjelja ali su postojali narodni pjevaci da u svoje stihove unose pouke visoke moralnosti. Za sve sto je cinio, covjek je imao neophodan i dobar korektiv. Vrijeme pismenosti taj je korektiv dokinulo. Propovijedajuci prosvijecenost, zaboravilo je na ljudsku dusu. Vjerujuci u nauku, covjek je poklonio preveliku vjeru sebi samome, ali ne onakvog kakav bi mogao da bude vec jednodimenzionalnom, onom dakle koji misli da moze sve samo ako se dovoljno potrudi. Vrijeme ga je nazalost demantovalo. Vrijeme prosvjecenosti kulminisalo je najvecim klanicama u istoriji svijeta kojima je nauka dala svoj najveci doprinos.

Zato se covjek ponovo okrece zaboravljenim ucenjima o dusi i stvarima izmedju neba i zemlje koje ne razumije. Ali ni samoga sebe, svoje mjesto, svoje nade, strahove i strepnje.

Gotovo da nema naroda i plemena koji nemaju svoju predstavu duse i njenog leprsanja ponad mrtvog svijeta. Negdje se ona seli iz jednog u drugo tijelo, ponekad nestaje u plavetnilu, ponegdje vampirski plasi zive - u strahu od rodjenja, oni ipak vjeruju u sve.

Na kraju uvijek ostaje hamletovska poruka o mnogim stvarima izmedju neba i zemlje koje smrtan covjek ne razumije.

*

Ja: Nisam bas zadovoljan ovim sto sam napisao.

Dusa: Ne obracaj paznju na nijanse, bar zasad. Idi samo hrabro naprijed, od vrata do vrata - na pocetku jos nista ne mozes da sagledas.

Ja: Ali, jesam li uopste sposoban da bilo sta sagledam? Jesam li pripremljen za otkrica, ili cu prolaziti kao slijepac pored sveg sarenila tvoga svijeta?

Dusa: Hajde, ostavi se tog mudrovanja koje je samo prerusena malodusnost. Idemo pred prva vrata.

MRZNJA
"On je zlo ucinio, on me je tukao, on me je prevario, on me orobio"- u onima koji gaje takve misli mrznja nema kraja.

" On je zlo ucinio, on me je tukao, on me je prevario, on me orobio"- u onim koji ne gaje takve misli mrznja ima kraja.

Jer nikada mrznja ne prestaje s mrznjom: mrznja prestaje s ljubavlju - to je staro pravilo.

Ne zna svijet da nam je svima ovdje sudjen kraj; ali oni koji to znaju smjesta ce se okaniti svadje i omraze.

(DHAMMAPADA, ili "Rijeci nauke")

"Mrznja se uzajamnom mrznjom povecava, a, naprotiv, moze biti unistena ljubavlju."

(Spinoza: etika, postavka XLIII)

Da, vec prva vrata i u mojoj dusi nosila su taj natpis. Dugo sam stajao pred njima osmatrajuci koliko su solidna. Da li bi se otvorila kada bih samo dotakao njihovu bravu? Moze li ih da otvori jaci vjetar sto se spusti do dna duse u smutna vremena? Da, taj vjetar naprosto otvara sva prednja a zatvara ona zadnja vrata dobra. S njim nagrnu sablasti i pobjegnu harmonije.

Ali, sta je mrznja?

Nista tako ne moze da ispuni dusu do vrha kao mrznja. U dusu u koju se uvukla mrznja i tu zavladala nista vise ne moze da stane. Kao da je ta otrovnica istisnula sve njene dojucerasnje stanare. Kao u pustinji, gdje je samo sunce i pijesak, sunce i kamen, tako i u dusi ispunjenoj mrznjoj nema nicega osim tog samo ljudima svojstvenog osjecanja. zivotinje u njihovom ponasanju rukovode instinkti, naslijedjeni i nauceni, tu nema mjesta za apstraktne imenice - kako bi one mogle da mrze! Samo covjek u ovoj tuznoj vaseljeni umije i obozava mrznju. Za mnoge ljude moglo bi se reci naprosto da su oni prvosvestenici mrznje, iako se iskazuju kao vjernici svoga jedinoga Boga.

Odakle je dosla i sta hoce mrznja u ljudskoj dusi?

Da bismo dosli do mrznje treba da podjemo od njoj suprotnog osjecanja. Podmecuci joj ono sto ona nije, ucinicemo da se pokaze.

Vec samim svojim postojanjem, dusa zeli da bude otmjena, uzvisena i ljudska po svemu. Stoga su mnogi ironicari i mizantropi uzeli mrznju za bitnu ljudsku osobinu; navodno, mrznja je za covjeka daleko karakteristicnija od ljubavi. Daleko je vise onih koji su sposobni da mrze nego da vole. Prirodno, treba ovdje ljubav posmatrati u onom svom dalekom pojmovnom odredjenju, kako je o njoj uzviseno govorio sveti apostol Pavle, kao agape - istovremeno i milosrdje i prijateljstvo i ljubav, sve ono dakle sto je davanje, ponuda i ljudskost u svom plemenitom liku. Primijetio je sveti covjek da se cak i u njegovom malom stadu ljudi medjusobno spore i dijele, da se svadjaju. Stoga ih je pozvao na ljubav, onu veliku ljubav koja je davanje i samo davanje. Ni tamo ni ovamo, ljudi su uvijek blizi prakticnom, ociglednom, do cega se ne stize prevelikim razmisljanjem.

Jos i napor da nekom pokazem kako ga volim, a on da me mrzi, da me prezire, da me unistava. Ne i ne - grmi dusa ispunjena ne toliko mrznjom koliko neodlucnoscu da se prikloni drugoj strani. Cini joj se da od opljackanog i osirotjelog traze i ono malo sto mu je ostalo, ne vise ni odjecu, nego dijelove koze. Zar da budem novi Jov - jeci nesrecnik.

I odbija to konacno, bice covjek mrznje. Bas ga briga sta propusta, ako mu to nije ocigledno.

Davati moze neko ko ne smatra bitnim niti jedno ovozemaljsko blago, narocito ne materijalno. Na tragu te i takve ljubavi bio je i Alber Kami kada je napisao da se ljubav tice samo one osobe koja voli. Ako zavirimo u svoju dusu vidjecemo da je to naprosto prevelik zahtjev za nju, ona je spremnija da prihvata nego da daje. Ukoliko i daje, hoce nesto zauzvrat, u naknadu za ulozeno.

Tu ljubav postaje naprosto trgovacki pojam i nista se ne moze dobiti ako se ne odredi njegova cijena. Stoga je razocaranje onih koji su strasno voljeli bez pravog odgovora na svoju ljubav naprosto strasno. Cini im se da su grozno prevareni, pa voljenu osobu pocnu da mrze.

Slicno je i sa svecovjecanskom ljubavlju, s prastanjem, s osjecanjem da su u jednom ogranicenom prostoru ljudi naprosto upuceni jedni na druge i da je potrebno u sve to unijeti vise otvorenosti, vise duse, odnosno ljubavi. Ukoliko se pokaze da oni kojima je upuceno nase prijateljstvo, ljubav, prastanje, pomoc, saosjecanje, dakle nasa dusa, ukoliko se oni pokazu "nedostojnim" svega toga, dolazi najcesce do mrznje.

Tako smo mrznju definisali kao suprotnost ljubavi, s kojom je u dubokoj vezi i koja bi jedina mogla da je pobijedi. Jer mrznja nije nikakvo konacno rjesenje, vrhunac dusinog pogleda na svijet, naprotiv, ona je bezizlaz. Dusa zahvacena mrznjom samu sebe unistava. Stoga mora tu mrznju sto prije da odbaci ukoliko ne zeli da je ona potpuno izjede. Oslobodjena mrznje koja se u njoj bila odomacila dusa je naprosto preporodjena. Tek tu ona shvata velicinu ljubavi koju je propovijedalo inicijalno hriscanstvo. Na toj liniji su i budizam i hinduizam prema kojima je osjecao duboko postovanje, upravo iz ovog razloga, blagopocivsi vladika Nikolaj Velimirovic.

U svojim propovijedima Buda je isticao upravo ta dva suprotstavljena ljudska osjecanja, mrznju i ljubav, kao dva pola svemira. "Nikada se mrznja ne uklanja mrznjom. Samo blagost brise svaku mrznju. To je zakon vjecan i nepromjenljiv...Zivimo, braco, sretno, i ne mrzimo one koji nas mrze."

Upravo na toj je liniji bio pravi Budin potomak, dusa indijskog naroda, Gandi, kada je rekao: "Nas je svijet vec umoran od mrznje." Ukoliko toga nije svjestan, svijet srlja u vlastitu propast. Kao da sa svih strana odjekuju horski refreni: Unistimo svijet! Unistimo svijet! Prizeljkujuci upravo propast ovoga svijeta, veliki mrzitelji iskazuju svoju neizljecivu dusevnu bolest.

A ta se bolest, ako mozemo da se oslonimo na Nicea, zove strah. Kako se suociti sa strahom i ne pobjeci u mrznju?! Opet i jedino ljubavlju. Jer i mrznja i strah su infektivna osjecanja, prenose se s duse na dusu. Vrijeme rata pogoduje sirenju ovih bolesti, jer je i on jedna velika epidemija straha i mrznje.

Stoga treba prepoznati na vrijeme njene uzrocnike i pokazati ih prstom kao u ludnici. Eto, to je mrznja, a ono tamo, to je strah. Koliko je tek o njemu ispricano i napisano prica.

STRAH
Strah vlada svijetom. Mocan, promjenljiv, pritvoran, prilagodljiv, on je stvarni gospodar ljudi i njihovih postupaka. Sve sto je covjek do sada uradio i ono sto je propustio da uradi na sebi ima samo jedan biljeg i potpis, mocnog Straha.

Strah od smrti, nistavila, bolesti, bijede siri se svijetom kao neiskorjenljiva zaraza. Strah za sebe i svoje bliznje, rodjene i nerodjene.

Strah prolazi prepreke, ruje ispod zemlje, leti nebesima, probija se kroz stijene i betonske zidove. Strah se uvlaci ispod vrata, kroz prozore i dimnjake, u poklonima i nagradama, u odlikovanjima i snovima. Strah se spusta u vrtace i urvine, dolijece u gradove, presijeca sela. Eto ga za trpezom bogatasa, prikrada se bracnoj postelji mladenaca, lijeze u krevetac s novorodjencetom. Strah tezak kao vasiona, iskolacenih ociju i neobrezanih kandzi.

Strah stvara drzave i vojske, unapredjuje naoruzanje i moc.

Ali nema te drzave i nema tog naoruznja koji mogu da zastite od straha. Kao sto kroz mermernu plocu, poslije nekog vremena, prodje njezna klica korova, tako i strah pobjedjuje sve ljudske izume i odbrane.

Od djetinjstva, zamislja se, stvara i cuva, neki mali prostor gdje smo oslobodjeni, sigurni od straha. Na tavanu, blize nebu, u svom "cardaku ni na nebu ni na zemlji", u sumskom grmu, s vjernim psom pokraj sebe, kao u majcinom krilu - ali, avaj, i tu se tresemo, drhtimo, preznojavamo, osjecajuci da jednom moramo da izadjemo, da upravo taj trenutak vreba nevolja. I onaj sto spava u mrtvackom sanduku, uzimajuci da se i rodio vec mrtav, svaki put kad mora da izadje - drhti! Strah je i njegov gospodar.

Iz straha covjek zaziva Boga i moli mu se. Ruke podignute put nebesa, tresu se, cijelo se tijelo molioca uvija od straha, ne moli li se on bas tom svom gospodaru, velikom i sveopstem Strahu. Umjesto da se moli Svetvorcu prema cijem konacnom sudu mora da osjeca strah, on je svoj strah uzvisio do bozanstva. O jadni i pritvorni covjece, gdje ce ti dusa! Jer jedini strah koji treba istinski da osjecas u svojoj samotnoj dusi jeste strah od Boga i ni od koga drugog, ni od cega vise. Covjek koji istinski strahuje od bozijeg suda i gnjeva jeste visokomoralan covjek.

Postojalo je jedno vrijeme velikog straha, vrijeme velike vjere, bilo je to i vrijeme velike i stvarne umjetnosti. Potom je vjera kopnila, ostajao samo ogoljeni strah, mocan kao ledena santa pokraj boka Titanika. Moleci se Napretku, covjek se nadao da ce pobijediti strah. Ali nada je kopnila, kopnile i mijenjale se ideologije a strah ostajao.

Covjek se trese od bijesa i hule na Boga, klanjajuci se Strahu. Izgubivsi vjeru, on zivi u samom srcu svog jedinog velikog Vladaoca, u sveobuhvatnom Strahu. Slusajuci vjetar, cini mu se da cuje jasne zapovijesti svoga gospodara da razara, ubija, kolje i zatire. Ukoliko na vrijeme ne skoci na svoga bliznjeg, na drugog, ovaj ce unistiti njega. Ruku koja hvata vrat i davi - vodi Strah. Ruku koja drhtavo ili odlucno, sumanuto, grli bodez ili drsku pistolja, blagosilja Strah. To je novo-stari idol, maestro, crni, nedohvatni Satana.

Odreci se, covjece, Straha i rodi se ponovo u stvarnoj vjeri Gospoda svoga. Strah jeste poslan od Boga, ali ne da bi vladao, nego da bi razotkrio nosioca pakla na zemlji, onoga koji nam truje dane od rodjenja i da pokaze jedini put na kome cemo biti zasticeni, oslobodjeni - put LJubavi.

U ovom crnom casu, u ovom posrnucu, otresimo se Straha, prestanimo da robujemo Necastivom! Uska vrata spasenja svakim danom postaju sve uza; ukoliko potraje vrijeme Bescasca, ona ce nam se potpuno zatvoriti. Nije covjek na zemlji da bi zemaljskim, cisto materijalnim sredstvima osigurao sebi vjecan zivot, naprotiv, on je tu da bi takav, buduci zivot zasluzio. Ali terazije na kojima ce se to mjeriti i ocjenjivati nisu od ovoga svijeta, njih drzi nepotkupljivi vladar vaseljene. Ako nije tako, covjeku je zaista sve dozvoljeno.

(NACIONALNI, EKONOMSKI...) BIJES(OVI)
Zavirim na jedna pritvorena vrata iza kojih sam cuo buku, kad me dograbi neka sila i poce da uvlaci unutra. Vrata su se jedva malo vise otvorila, tako da sam gotovoo bio spljosten kako bih bio uvucen. Ali nisam se dao. Uostalom, svakog uhvati panika kada ga neko protiv njegove volje i sasvim neocekivano pokusa da uvuce u prostor za koji ne znamo nista poblize - sta nas tamo ceka, prije svega. Ali, pomalo zbog vec vidjenog, osjecao sam da cu se tesko vratiti ako udjem.

(Dusa: Osjecas li tu silu, je li?

Ja: Sta je to?

Dusa: Moj, tvoj bijes.

Ja: Zasto moj? Ja nisam takav covjek.

Dusa: Idimi dodjimi, kao da do sada nisi vec naisao na iznenadjenja. I ovo je jedno od tih. Ali, ne plasi se. )

Bijes covjeka zaokupi naglo, kao da je gromom pogodjen i on i njegova okolina, neznano odnekud, kao stranac koji je banuo u sobu i tu donio uzas. Zapravo, sto duze o tome razmisljam to manje znam ko je koga zaokupio, ko je kod koga u gostima.

(Dusa: Gdje ti to ode?

Ja: Dobro, dobro, smiri se. Necu tim putem.)

Tada on, dotadasnji gospodar duse vise nije njen vlasnik, nije joj ni parnjak, nego rob, sluga koji ne vidi to svoje sluganstvo, nego zaaslijepljen ide tamo gdje mu bijes kaze - u vodu, u vodu, u vatru, u vatru.

Covjek dobija neku novu snagu, uglavnom fizicku, koja mu inace ne treba, ali ponekad moze da iznenadi svojim velikim dostignucima. U bijesu on vrijedi za trojicu, i toliko ih je potrebno da ga savladaju.

Zasto da ga savladaju?

Bijes je sam po sebi zao, tudji, neprijateljski duh u tudjoj (nasoj) dusi. Ponekad se cini da u njemu ima nesto malo odbrambenog mehanizma bica koje, obuzeto nevoljama, ne zna sta bi i gdje bi. Nevolje, naravno, mogu biti stvarne i izmisljene zavisno od vrste bijesa, odnosno stanja u kome je ugrozena dusa. Kao putnik izgubljen u pustinji kome se prividjaju oaze, tako i bice nesposobno da prihvati stvarnost luta svojom dusom u potrazi za laksim putem ka nekom izglednijem cilju. Tu je hvataju prodavaci magle, lovci na ljudske duse, lazne mesije, manijaci i demagozi.

Cesto su izgubljenim dusama potrebni upravo takvi satanini poslanici kako bi opravdala neki svoj raniji grijeh, i ona ih trazi, naprosto godinama ceka da ih susretne. Taj susret ima isti karakter kao ljubav bogomoljke - plod ce biti ostavljen ali muzjak nece prezivjeti. Ukoliko je rijec o necemu intimnom, zaludjenosti nekom osobom ili stvarima, tada steta po okolinu i ne mora biti velika, ne mora je uopse biti. Ali ako je rijec o idejama, religioznim, drustvenim, nacionalnim, socijalnim, okolina moze da bude izlozena sveopstoj propasti. Tu se drustvo ne ponasa najcesce onako kako bi jedino moralo, profilakticki, s refleksom samoodrzanja - tolerantno, pusta da se stvari razvijaju zenmarujuci ili umanjujuci stvarnu opasnost. Na kraju, kad bijes izbije iz bolesne duse i pocne da pustosi oko sebe, stvari se tesko vracaju u prvotno stanje, kao da je u pitanju zaraza, taj se virus siri naokolo poput kuge i trese porodice, narode i drzave.

Htio ne htio, svaki duh ponekad zaluta, u neocekivanoj pomrcini narocito, u predsoblje bijesa. Odjednom, kao da poludi, izbezumi se. To sto je pocinio, kasnije ce pokusati da objasni, ali u tom trenutku sve je naprosto neobjasnjivo. Do juce nesposoban da povisi glas, sada lomi sve oko sebe. Ne poznaje ni bliznje, kamoli ostale. U stanju je da svojim rukama i vlastito dijete zadavi.

Ali, na svu srecu, to traje kratko. Shvativsi da je zalutao, bjezi odatle, bilo gdje, odstupa sto brze kako bi steta koju je nacinio bila sto manja. To je vec stanje blisko dubokom i iskrenom kajanju. Kao u snu, pred ocima mu igraju slike ucinjenog, prodjenog i prezivljenog - ne vjeruje da je to bio on. Taj sto se kroz njega objavio naprosto nema nista s njim - s roscicima, bradicom i kozjim nogama, satana, Belzebub, djavo...

Ne znamo, mi ljudi, kako je medju andjelima, ima li tamo bezgresnih, dalekih bijesu i slicnim iskusenjima, ali sto se nas tice, trpimo i nadamo se da cemo se oduprijeti. Stoga nam je i data povlastica - pokajanje. Ali kao jos jedno iskusenje, ono velike lazi, poslije koga vise iz duse ne mozemo istjerati demona. Taj lavirint on je zakupio kao svoj trajni apartman.

(Ja: Dobro, duso, razumio sam sve osim jednog. Zar zaista bijes ne moze biti potreban?

Dusa: Mucis i mene i sebe. Hoces da iznudis izuzetak pod koji bi onda podveo sebe, ako jednom podlegnes bijesu. Tako reci, budi iskren, ne plasi se. Nisam ja ni porota ni konacni sud.

Ja: Mnogo je takvih primjera.

Dusa: Ali kad se pogledaju izbliza vidimo tu i druga osjecanja. Strah, na primjer. U strahu je covjek sposoban da prevazidje svoje moci, ali o tome ne bih vise. Ne treba brkati stvari i pojmove.

Ja: Ja ih i ne brkam. Samo ih vidim takve kakvi su - pomijesani.

Ali je moja dusa zacutala, nijema kao hladno januarsko jutro. )

MALI GNJEVNI COVJEK
Gnjevan covjek nema razumijevanja za drugog, cak ni kada je ovaj u pravu. Naprotiv, za njega drugi nikada nije u pravu. Njegova se dusa gordi kao jedinstvena kosmicka pojava. Svi drugi na ovom svijetu postoje samo da bi ga nervirali i ne zasluzuju ni najmanje naseg razumijevanja ili paznje. Obican covjek shvata ovaj svijet kao mjesto gdje se sticu i grijeh i vrlina, stoga su i ljudi cas gresni cas andjeoski usmjereni prema dobru. Mali gnjevni covjek smatra da drugog treba zgaziti jer smeta.

Covjek sam i nista ljudsko nije mi strano, napisao je stari rimski mudrac Terencije u svom djelu o "samokaznjavajucem covjeku". Otada do danas nista ljudskije nije smisljeno eda bi pokazalo ljudsku solidarnost. Jer drvo se naslanja na drvo, kaze poslovica, a covjek na covjeka. Ali drugog moramo da prihvatimo takvog kakav jeste, ni andjeo ni djavo. Vjerovatno je da ce samo prilike pojacati u njemu jednu ili drugu stranu.

Covjek posjeduje stalne, tzv. karakterne osobine, i one prolazne koje se javljaju s vremena na vrijeme i koje psiholozi krste afektima. Ali tesko je reci da li je gnjev karakterna osobina ili afekat. Pravi mali gnjevni covjek nije to stoga sto ga je nesto natjeralo da se ljuti, da bjesni i pjeni, vec iz takve uskosti, najezenosti i iskosenosti njegove duse. Dusa malog gnjevnog covjeka izgleda iznutra kao jez izvana.

Da bismo s drugim zivjeli kao s osobom sebi potpuno ravnopravnom, mi joj moramo da pridjemo s paznjom, slusajuci je kada govori, pokusavajuci da shvatimo i razumijemo njene stavove, prihvatanja ili protivljenja. Tako cini covjek koji je u sebi, u svojoj dusi duboko covjek. Mali gnjevni covjek drugome prilazi samo kao smetnji i potencijalnoj opasnosti. NJemu nikada nije dovoljno priznanja, paznje i potcinjenosti njegovih bliznjih, uvijek trazi jos i jos. Ma koliko se trudili da mu ugodite, necete u tome da kraja uspjeti - cim pokusate da iskazete neku svoju misao ili istinu, cim dovedete u sumnju njegov zahtjev, eto propasti, bolje bi vam bili da i ne postojite.

Mali gnjevni ide uvijek na celu gomile koja trazi linc, predvodi je i nosi konopac. NJemu pravda jeste pravda samo ako je on procjenjuje, odredjuje i sprovodi. To ne znaci da on nikada nije u pravu, niti da gnjev povremeno nema svoje sasvim ljudsko opravdanje, boze sacuvaj, rijec je o covjeku kod koga je gnjev pogled na svijet. On gnjev koristi da bi pribavio moc i da bi drugog unizio. Nakostrijesen otkako je ugledao ovaj svijet, a mozda i ranije, on zaista izaziva kod drugih strah. Cesto je potrebno da naidje na osobu sebi slicnu kako bi bio zaustavljen u svom destruktivnom djelovanju.

Dva gnjevna covjeka, ustremljena jedan na drugog, jesu rat u malom, ukoliko im se pridruze dvije linc gomile - eto stvarnog velikog rata. Tu vise ne vrijede ni argumenti ni mudrost.

Moze li, dakle, takva kolektivna teznja za moci dovesti do rata?! Moze li mali gnjevni covjek, tzv. slikar-mazalo, a u stvari jedna moralna nakaza, odvesti svijet u veliku katastrofu.

Odgovor je, avaj, dala istorija. Mogao je, moze, i moci ce! Kao da je genetski, kako nas uvjerava Stanislav Lem, u covjeka ugradjena propast. Tu kao da ni oprez nije dovoljan, niti mudrost vjekova opomena. Volja za moc prevazilazi moc ljudske kontrole. Ma koliko svijet stvarao demokratske modele kontrole, oni mu sami izmicu i postaju vise ironija i sarkazam mocnih negoli stvarna kontrola. Prema gnjevu mocnog, gnjev nejakog izgleda groteskno. Stoga on i ostaje samo mali tzv. rastavni afekat. Hrli li ovaj vrli novi svijet ka trenutku gnjeva anonimnog malog gnjevnog covjeka koji ima planetarnu moc? Ako hrli, neka hrli, niko mu ne moze pomoci, jer je njegova dusa ostala bez Boga.

Gnjev je odbrambeni mehanizam slabog, ali ga ni kod djece ne treba prihvatati s razumijevanjem i na tome ostati. Protiv malog gnjevnog covjeka na vrijeme treba da upotrebimo svu svoju moc, inace ce vec sutra biti kasno. Zar covjecanstvo zaista misli da je dovoljno da se kaze kako se na greskama uci i da se na tome ostane! A greske se mnoze i njihove logicne posljedice, mrtvi, takodje se mnoze!

RAVNODUSNOST
Prije ili kasnije covjek shvati da su svi njegovi sporazumi i nesporazumi sa svijetom u stvari sporazumi i nesporazumi sa sobom samim. Ocekujuci od svijeta mnogo, mlad covjek rano spozna da taj svijet nije tako izdasan u poklonima, prije bi se reklo da je skrt, nepravedan i inokosan. Ta rana spoznaja znak je dusevnog zdravlja i intelektualne snage. Na njoj treba da se gradi odnos prema zivotu. Ukoliko to uspije, covjek se razvija kao harmonicna licnost kojoj "nista ljudsko nije strano". Jer covjek u svom zemaljskom oblicju koje jedino i poznajemo nije ni andjeo ni djavo, nego je krhko bice pritisnuto mnogim zivotnim iskusenjima. Kako ce ta iskusenja da savlada osnovno je i najvaznije pitanje njegovog postojanja.

Uocivsi da mu svijet nije ni sklon ni blizak, da mu je vise neprijatelj nego prijatelj, covjek je sklon uspostavljanju jednog ravnodusnog odnosa prema drugima, ukljucivsi tu cak i svoje bliznje. "Drugi me se ne ticu", kaze on. "Ko je, u stvari, moj bliznji o kome govori Sveto Pismo? Zar da ljubim svog potencijalnog ubicu, onoga koji mrzi na sav svijet i na mene samoga? Sta se sve to mene tice? Ja idem svojim putem, ne osvrcem se, ne gledam ni lijevo ni desno. Ako neko kraj mene pati, sta ja tu mogu, neka pati. Ako se davi, neka se davi, necu ja skakati u vodu da ga vadim. Mogu da se utopim, unisticu odijelo, a mozda taj i ne zeli da ga ja spasavam. Uostalom, nikome ja ne dam svoje tesko stecene novce. A ni svoje slobodno vrijeme. Zar bijednika da primim u svoju kucu, da je isprlja, da mi dosadjuje, da me na kraju orobi i pokrade! Nikako. Sta se mene ticu drugi, taj pritvorni i pokvareni svijet, neka se udavi u svome smradu i svojoj bijedi." Tako govori covjek ravnodusan prema svijetu. To je, slozicemo se lako, slika okrutnosti. Jer, zaista, ravnodusnost je samo drugo ime za okrutnost.

"Ravnodusnost je paraliza duse, prijevremena smrt", napisao je Cehov. Slicno njemu govorio je i Gorki, ali to je samo variranje drevnih spoznaja i biblijske mudrosti. Ravnodusnom covjeku niko ne moze da pomogne. Paralizovana dusa isto je sto i izgubljena dusa. Moze li ona iz te svoje teske paralize izaci?

Moze li osjetiti sta znace tudje suze, tudji vapaj i uzdah?! Ne, za nju nema drugih vapaja i suza osim vlastitih. Ali to je i njen konacni poraz, krletka iz koje nema izlaza. Ravnodusnost nije odbrana od svijeta, ravnodusnost je zatvor iz koga covjek ne dopusta sebi samome da izadje. Jer izvan tog kaveza se zivi.

Medju bezbrojnim iskusenjima kojima nas podvrgava zivot (ovdje se umjesto obezlicene rijeci zivot moze staviti i neka druga koja ce oznacavati licnost) ravnodusnost je najneobicnija. Jer, naizgled, ravnodusnom covjeku niko ne moze da zamjeri sto ga se ne tice svijet. Ako je uspjesan, on se pravda da je svoj uspjeh sagradio sam i da se isto ili slicno i drugi treba da odnose prema zivotu. "Ko je meni pomogao kada mi je bilo tesko?!" najcesce se cuje na Zapadu. Samoziv kakav jeste, Ravnodusni ne shvata da je podvrgnut teskom ispitu i da su njegovo bogatstvo i uspjeh samo prividi ovoga zemaljskog zivota. On je postao bogat da bi ga djavo kusao hoce li se odreci Boga zaradi svoga bagatstva. Odbijajuci da pomogne bliznjem on ga se i odrekao.

Boreci se protiv ravnodusnosti ovog okrutnog svijeta koji sve vise tone u porok i opacinu banalnosti, sveopstog simulakruma, covjek se bori za spas vlastite duse. Pomoc koju pruza drugome, on u stvari pruza sebi samome.

Ako si danas nahranio gladnoga, ti si malim djelom sebi kupio veliku bogatstvo. Ukoliko saosjecas sa ucvjeljenima, saosjecas sa svojom dusom koja trazi uporiste za svoje vaznesenje iz doline placa. Ako je u svim religijama tako, narocito u hriscanskoj, onda se covjek mora prikloniti tim spoznajama, prihvatiti ih kao najvaznija zivotna uputstva. Jer kucno vaspitanje i drzavno obrazovanje mogu da ogrube dusu, da je odvoje od sustine koja nije u casti i slasti, nego u iskupljenju, u ljudskosti.

Tuzne kolone nase brace izbjeglica velika su prilika da pokazemo kako smo zaista ljudi i hriscani i da nismo ravnodusni prema njihovim patnjama. Pomoc njima zaista je pomoc nama samima.

OCAJANJE I NADA
Ocaj je ponistavanje, raspad ljudske duse. U to se stanje ne dospijeva odmah, naglo i iznenadno. Ali postoje osobe koje veoma lako i veoma brzo osjete u svojoj dusi cisti ocaj. U tom trenutku svijet se za njih zatvorio, niotkuda svjetla u posvemasnjoj tami njihovog zivota. Kao da se sav dotadasnji zivot bio sveo samo na jednu dimenziju koja se odjednom presjekla, naprosto iscezla iz vidokruga covjeka koji je potonuo u ocaj. Gdje je ono jucerasnje svjetlo, pita se on, gdje ono vedro jutro i jasan dan?! Vise nicega nema, pa nema ni razloga za zivot. Ocaj je, dakle, uvod ili predvorje samoubistva. A samo samoubistvo intuitivan dozivljaj zivota kao necega naprosto besmislenog.

Moze li covjek da spozna smisao svoga zivota i smije li na osnovu svoje spoznaje zakljuciti kako vise ne vrijedi zivjeti?

Htjeli mi to ili ne, bili ili ne bili vjernici, najbolji ako ne i jedino vrijedan odgovor na ovo sustinsko zivotno pitanje daje zaista samo (hriscanska iliti istinska) vjera. Ona nas uci da spoznaja smisla ili besmisla zivota prevazilazi covjeka. Nije na nama kratkovjekima da sudimo o stvarima koje su iznad i izvan nase rasudne moci. Ma koliko se upirali da shvatimo beskonacno veliko i beskrajno maleno, govorio je Blez Paskal, ono nam izmice. A tamo negdje, shvatio je ovaj tragicni i umni Francuz, jeste odgonetka na kljucno zivotno pitanje: Zasto?

Zasto je zivio, sticao, plodio se i potom postradao biblijski covjek Jov? Samo iz jednog razloga, da se pokaze potonjim generacijama da zemaljsko bogatstvo nije nista, kao sto zaista i nije. Sve te kuce i sva ta imanja, koja sticasmo na posten ili neposten nacin, samo su iskusavanje nase duse, onog njenog sustinskog dijela gdje treba da legne pitanje: Jesmo li ljudi, bozja djeca, svjetlost u vaseljeni, ili samo prolazna stvorenja stvorena iz prasine u koju cemo, tek sto smo se rodili, odmah i leci?! To nije negiranje potrebe da se svaki covjek do kraja preda svome poslanju, "prorok da prorokuje", ratar da sije, bankar da se bogati na kamatama, nego samo upozorenje kako je to manje vazan dio naseg zivota i da mu ne damo svoju dusu.

Najdublju spoznaju kolektivnog ocajanja izrazio je NJegos u svom "Gorskom vijencu", tom srpskom "Knjigom o Jovu". U crnogorskim vrletima, saka ljudi nasla se u polozaju bezizlaza.

Svi im puti izgledaju zatvoreni, cak i nebo nad njima. Nikoga da "pozali", kamoli da pomogne. Ipak, taj narod nije sklon ocajanju. Za njega ocajava pjesnik, a narod, duhovno cist i jak, igra kao da ga je grcki tragicar smislio. To je, dakle, njegov, narodni odgovor na zatvorene zemaljske puteve. Slicno je bio odgovorio njihov mitski vladar, cestiti knez Lazar. Shvatajuci svoj zemaljski zivot kao pripremu za onaj mnogo duzi i stoga znacajniji, nebeski, on prihvata iskusenje kao mogucnost svoga iskupljenja. Nema tu ni fatalizma, ni avanturizma. Sve je epski cisto i jasno, kao u ljetni dan.

Jedino covjeku koji ocajava nijedna nada ne moze biti lazna. Mudri ljudi na razlicite nacine izrazili su tu razliku izmedju svakodnevnog nadanja i onog zrelog i jedino bitnog, kada se covjek nadje na rubu ponora. Ako zivot tako shvatimo onda mozemo da kazemo kako je sve u Bozjim rukama. Ali te ruke ne pomazu covjeku neciste duse. Ne pitajmo se sta je pomoc i sta je dobro, mi o tome malo znamo. Ako ista i znamo, jer mjerimo sumnjivim mjerama.

Gete je u "Faustu", kljucnom djelu zapadnog hriscanstva, varirao odnos covjeka i nade, napisavsi prvo: "Svi ljudi bivaju u svojim nadama razocarani, u svojim iscekivanjima prevareni", da bi tu svoju misao prevazisao jednom kratkom i jasnom biblijskom sentencom: "Ko zivi, treba da se nada." Zaista, dok zivi covjek mora da se nada, jer je on dio bozanske promisli ciju velicinu jedva moze da nasluti. Upravo tamo gdje se najvise strada, mora da bude i najvisa nada. Na zalost, danas smo izgleda, podvrgnuti najvecoj kusnji. Oko nas lije se krv i u mrtvacke kovcege stavljaju golobradi mladici. Kako da to prezivimo? Cemu da se nadamo?

Nadajmo se da je zlo koje nam je ucinio nas neprijatelj kamen oko njegovog vrata, a dobro koje smo ucinili mi nasa slamka spasa. I nebo ce nam se razvedriti, putevi otvoriti, dusa procistiti. Tu je nasa snaga i nasa buducnost. Uvijek je tako bilo, od iskona do dana danasnjeg.

PONOS
Ponos je osjecanje jedinstvenosti vlastitog bica.

Kada ljudska dusa kaze svojim unutrasnjim imperativom: Ovo ja, koje mi je dodijeljeno bozanskim providjenjem nije i ne moze biti nikakav predmet trgovanja, onda je svakako rijec o ponosu. Kao i kod drugih ljudskih osjecanja postoje osobe sa snaznijim i one s manje izrazenim ponosom. Nije lako reci gdje ponos pocinje a gdje prestaje, sto covjek da prihvati a sto nikada i ni u kojem slucaju ne moze da prihvati. Od licnog do nacionalnog ponosa, ljudi se zaista izuzetno razlikuju.

Cesto cujemo kako bi ovaj ili onaj htio da bude neko drugi. Zaista, postoje ljudi koji su nezadovoljni svojim plemenom, svojom nacijom, svojom licnosti...Slusajuci ih, pitamo se ima li kraja njihovom nezadovoljstvu?! Nije im dobro sto su rodjeni na ovom promajnom prostoru. Nacija kojoj pripadaju cini im se primitivnom, seljackom, neuljudjenom. Sve tudje im izgleda bolje i otmenije. Nisu li drugi narodi srecniji! Ah, kako samo divno izgledaju njihove reklame, njihova svakodnevica, sve njihovo...Uporedjeni s ovim "poseljacenim" gradom, njihovi su gradovi slikovnice.

Za takve ljude, s pravom, kazemo da nemaju ni svoga ja niti ljudskog ponosa. Jer, vratimo se na pocetnu tvrdnju - svaki je covjek jedinstvena pojava u vaseljeni. To sto jeste nimalo nije slucajno. Njegova jedinstvenost, kao i jedinstvenost svakog zivog stvora, naprosto je divota prirode. Toliko razlicnosti, toliko komplementarnosti prevazilazi i najbujniju ljudsku mastu. Umjesto da zavidimo drugima, da zivot posmatramo kao olicenje nepravednosti prema nama, shvatimo ga kao nasoj spoznaji izmicuce bogatstvo i raznovrsnost. To sto mi smatramo nepravdom, da li je zaista nepravda?!

Zivot drugoga, koji nam se cini prekrasnim, je li bas prekrasan?! Pa i mi sami, takvi kakvi jesmo, ni po cemu naizgled posebni, ipak smo posebni. Umjesto da ostajemo na povrsini zivota, spustimo se u dubinu ljudskog bica, potrazimo njegovu, odnosno svoju dusu i pokusajmo prvo da je shvatimo a potom kultivisemo.

Nasa okolina, takodje, kao i narod kome pripadamo, jedinstvena su pojava u ovom tastom svijetu. Takav kakav jeste, ni najbolji ni najgori, ipak je nas - uocimo njegove lijepe strane i budimo ponosni na njih. To niukoliko ne treba da umanji nasu kriticnost prema uocljivim manama, naprotiv, svaki covjek mora da tezi, kako je naucavao Nice, svome prevazilazenju. Ali ne tezeci nekome nadljudskom, nehriscanskom cilju - nego svojoj ljudskoj mjeri. Ne smije ponos da umanji nasu samokriticnost, ali potrebno je cesto uociti i trenutak u kome se ona iskazuje.

Samokriticnost i kriticnost su brana da ponos ne predje u oholost, koja se uvijek okrene protiv svoga nosioca.

Ne smijemo se ponositi onim cega se kulturni svijet stidi, ali ne smijemo ni tudju kulturu da smatramo jedino vrijednom. Nisu rijetki ni danas Srbi koji se stide hromoga Vuka kome se divila ondasnja kulturna Evropa. Ali ni taj mocni i mudri Vuk nije bjezao od Evrope, naprotiv on je nasu seljacku naciju uveo u rang kulturnih naroda poslije cetiri stotine godina potpune anonimnosti.

Ponosan na svoje seljacko porijeklo, Vuk je istovremeno i ostetio nasu kulturu odvajajuci je skoro stotinu godina od njene ondasnje intelektualne elite - srpske crkve u Austrougarskoj. Mnogi nasi savremeni Vukovi postovaoci htjeli bi da cjelokupnu srpsku kulturu svedu samo na njen folklorni, danas sasvim minoran dio. Tako na primjeru vidimo odsustvo samokriticnosti koja bi samo ojacala ponos dajuci mu punocu promisljenosti.

Budimo ponosni na one srpske velikane koji su doprinijeli razvoju i kultivisanju naseg svijeta, njihova imena poznata su i onima koji bi htjeli danas da se Srbi potpuno odreknu svoga ponosa i da bespogovorno slusaju one koji gledaju svoj interes i njemu podredjuju sve ostalo. Ali neka ta visoka mjera naseg ponosa bude i mjera nase samokriticnosti.

LUKAVSTVO
Dolus bonus, pia fraus. (Lukavost je dopustena prevara.)

(Ja: Mislis li, jedinice moja, da lukavstvo vlada svijetom?

Dusa: Da, moglo bi se tako reci, ali time se ne bi reklo sve. Jer lukavstvo samo po sebi nije lose, vec se njegova zloupotreba...

Ja: Ne, ne govori dalje, ne zelim to da slusam.

Dusa: Zar i ja ne mogu da te iskusavam?!

Ja: Ti mozes sve sto hoces, duso moja, sve. Ali ponekad se pitam da li si ti ja, da li sam ja ti, jesmo li nas dvoje jedan kroz jedan, potpuni, identicni...

Dusa: I jesmo i nismo. Ali ne idi do kraja, ostavi nesto i bez pitanja.)

Je li bas zivot stvorio ljudske tipove? Lukavca takodje! Ili tu ima nesto i vise, sto na kraju izgleda kao naslijedje, licno i kolektivno. Zar sve one prekrasne slike zivotinjskih mimikrija nisu genetsko lukavstvo prirode!

Vjerujemo li u evoluciju i Darvina? Ako vjerujemo, sto uopst enije obavezno niti tako ocigledno kako se uci u nasim skolama, lukavstvo je tada, mozda, samo proizvod evolucije.

Opisimo lukavog covjeka, kao u klasicnom romanu koji je ispisao autor feljtonskog doba.

Uglavnom se pravi nevjest, smijulji se, nezainteresovano pljucka pred sebe i ne uplice se u razgovor, nije odavde, ni luk jeo ni luk mirisao?Ali, ako primijeti da se oko tebe vrte bitne stvari, da drugi uvazavaju tvoje misljenje, dodvorava ti se, dok govoris klima glavom s razumijevanjem, spreman je da ti pomogne, da ucini bilo kakvu uslugu...

Ako ga upitas ciji je, odgovara spremno: Makijaveli mi je otac.

Nema sta, dobro je izabrao.

(Dusa: O kome govoris, dragi? I to si ti.

Ja: Cuti malo, duso, ne uplici se stalno u moja razmatranja.)

Pogledaj te hladne, proracunate oci, njih nista ne dotice, pa kome onda pripada smijesak koji ne skida s usana, naizgled dobrocudan, naizgled inteligentan, naizgled posprdan. Ne, ne prema onome ko im izgleda znacajan, nego prema suprotnoj strani, ako takva postoji, ali samo ako to vidi onaj kome bi se to moglo svidjeti - koliko samo kombinatorike, pretvaranja, lazi.

Ne slusaj ga, ne povjeravaj mu se, sutra ce sve to odreci i optuziti te za ono sto je sam govorio i na cemu je gradio svoj odnos prema tebi. Ne cudi se tome, sve je to prirodno. Da budes iskusavan, da stradas, ali i da se odupres.

Cuvaj se losih pisaca, slikara, pjevaca i glumaca koji su previse ambiciozni. Posto je to kasta koja zivi od tvoje pohvale, na koju ne mogu da racunaju - oni te mrze. Samo cekaju svoj trenutak kada ce naplatiti sve svoje rane i bolove. Jer nije tacno da su oni slabi pisci, slikari, pjevaci i glumci, naprotiv, oni su u svom poslu izvrsni, zato ih i ne vole, zato im i uskracuju priznanja.

Cuvaj se onih koji pate zbog toga sto nisu ljubljeni. Umjesto da ljube, oni od drugih traze to za sta sami nisu sposobni. Svoju nesposobnost preobratili su u prednost, pa se cesto pitas ko je stvarno nesposoban, ti ili oni. Zapravo, ono zrnce sposobnosti nadulo se od pritvornosti, kako bi progovorilo tudjim glasom koji je vec prisvojen, kako bi druge obasjao tudjom svjetloscu.

VRIJEME NOSTALGIJE
(Ja: Zasto me toliko plasis, duso moja?

Dusa: Zar si toliko iznenadjen ovim malim otkricima! Ali to jos nije sve, imaj jos malo strpljenja.

Ja: Osnazi me bar malo.

Dusa: Osnazimo se uzajamno, cak i ako to na prvi pogled ne lici na osnazivanje.

Ja: Jer cu postradati i spolja i iznutra.)

Ratna dusa voli da se sjeca vremena kada nije bilo rata, ali se rat pamtio, na njega su podsjecali stariji, njihovi praznici, vodje, simboli, naprosto sve. U ovom novom ratu, ponisteni su simboli proslog rata, pobjednika, takozvanih revolucionara, a ustoliceni u ona vremena prezreni simboli pobijedjenih, ili samo bliskih pobijedjenim.

Poslijeratne mlade generacije rasle su s otvaranjem ovog socijalistickog zabrana prema svijetu. Polako i uporno, stizala nam je muzika, filmovi, pica, predmeti siroke upotrebe. Stvarana je i nasa muzika, nasi filmovi, nasa nova kultura, temelji zejednistva zvanog bratstvo i jedinstvo nasih naroda i narodnosti. Gradili smo pruge i puteve, fabrike i gradove, izgradjivali sebe, svoju socijalisticku svijest. Pjevali smo: "Mi gradimo prugu, pruga gradi nas".

U siromastvu, ushicivale su nas duhovne stvari, narocito muzika. Pratili smo festivale, razmjenjivali originalne i licencne gramofonske ploce. Ipak je to bila jedna zajednicka kultura, malo pogruba, coskasta, tu i tamo agresivna, ali sasvim nova. Danas je vise nema. Kazu - sve to je bila laz, velika socijalisticka laz. Zar je bilo normalno da se Srbi dive dalmatinskim pjesmama, narodnim i komponovanim, ili Dalmatinci makedonskim, srpskim, ko zna sve cijim, mozda i bosanskim sevdalinakama? Ne, nije bilo prirodno, sami i odgovaraju na to pitanje, sve je to naprosto bila laz.

Lazi vise nema, ali tu su pjesme. Pjesme nase mladosti.

Okupljeni u velikoj sali, slusaju pjesme svoje mladosti i pjevaju i placu. Sociolozi nam kazu da je ovo vrijeme nostalgije, nasta trgovci odmah reaguju nudeci ponovo sve ono sto nas je kao mlade zabavljalo i pratilo zaljubljene.

MELANHOLIJA
U dusi ima jedno samotno, toplo mjesto, gdje tanani duh rado doluta kada je covjeku najteze da bi tu utonuo u obamrlost iz koje ce se vratiti ipak osvjezen. Sta je tu sto je osvjezava, sto joj snagu daje, sto je podigne iz svakodnevnih nevolja i tamnih sjenki dogadjaja?

Djetinjstvo. Slike i zvukovi, toplota i radost, smijeh i ocekivanje da se pojavi majka.

Tu stanuje melanholija, pod lozom, uz izvor. Melanholija noci i dana, dusino najdraze cedo.

Ali ona nije za svakoga jer osporava napredak. Ako ojaca, zagospodari dusom preko svake mjere.

Samo umjetnici slobodno gledaju u njeno lice. Potom pokusavaju da ga opisu, uvijek ponovo, kao da niko nikada nije u tome uspio, kao da postoji bezbroj melanholija, ne samo od duse do duse, nego i u jednoj dusi kao da se ona mijenja svakog trena.

Zaista, pjesnik ima tri pratilje: melanholiju, samocu i patnju. Ali, jesu li one samo tri vida jedne iste gospe, Samoce?

Samoca i patnja dolaze same po sebi, kao dio talenta, dok se s melanholijom pjesnik radja i potom je razvija kao svoj pogled na svijet. Kazem razvija, ali rijec je o otkrivanju, stalnom priblizavanju, hvatanju trenutka njene opustenosti - ma koliko to bio jedan zaludan posao.

Ne dao bog da je zaista vide! Oni kojima se to desilo (ne reci nikad - posrecilo) nisu prezivjeli svoju viziju, ona ih je odvela sa sobom. Ti ukleti pjesnici, princevi tame, veliki majstori melanholije.

Iz nje se pjesnici izvlace u zivot i u nju vracaju po stihove opijene zivotom. Izvlace, sucu niti iz melanholije, svaki poput sudjaje, za nesto zaduzen od vrhovnog Tvorca vaseljenskog smisla. Gdje li je neznani, ciji glas jednako pritisce tijelo i dusu pjesnika uronjenog u melanholiju. Gotovo da jedino takvom mogu da vjerujem ? drugi jos sebe nisu pronasli, vec nasrcu na svijet s agresivnoscu proroka, specijalista za bolji zivot i drugaciji svijet. Koji bolji zivot, i kakav drukciji svijet, jadna li im majka. Sta pjesnika zna o boljem zivotu i drukcijems vijetu? Sta on uopste zna o svijetu? Tek nesto malo o sebi srice, i vec zapanjen pada na zemlju, kao prorocica opijena lovorovim listom ili zmijskim ujedom. Vidjeti djelic sebe, eto opijumske pare koju obecava melanholija svojim posvecenicima. Veliki svestenici i zatocenici Melanholije razbole se od jedne jedine rijeci ? pogodila je tamo gdje nijedna drug anije mogla. Koliko samo priprema za dolazak te Rijeci, vjesnika novih pitanja. Dusu melanholija ne moze da umori, jer se orodjuje s njom, sestrinski dijele tijelo liseno svih atributa pola. Sta jeste mandarin bez melanholije. Privlaci casu, cjeliva spricu, osluskuje, trazi, drhturi, ostri olovcicu. Je li dobro cuo, nije li mu dala znak, mig jedan. Ne, redovi su nepravilni, suvise jasni, gle, gle, poput pesnice, o bjednice, koga li ces udariti ? sta te se tice to sakanje, nisi Pindar da slavis borce na olimpijskim borilistima. Gdje su oni sada, rodjeni, gdje spavaju oni o kojima je Pindar u desetak grckih rijeci rekao sve - zudili su za dusom prolazeci kroz srusene gradske zidine. Ali njih je melanholija odbacila, prokazala, osudila na cist zivot in corporae sano. Topovska hrana, patnja tim gore rastrze osjetljivo tijelo, i za njih treba u sebe upiti njen govor. Svaki ushit se tanji, drobi, hoce li nesto ostati od njega! Ima li smisla jednu jedincatu rijec podici na nebosklon? Ima li smisla u nju pohraniti svoj jedini imetak?

Na kraju ove setnje, ponavljaj za sebe, dok te ne uhvati san:

Melanholija stanuje u dnu sjenovite baste, zapravo vrta sa ogromnim drvecem, tu je zagledana u oblake, ili u horizont gdje se naslucuju dogadjaji, ma kako sve to izgledalo stalno i nepromjenjivo - snatri, zadovoljna sobom. Ne zamjeri joj na tome zadovoljstvu, jer nisam rekao da je sretna, sreca njoj ne znaci mnogo, nikada i nije bila u potrazi za tom gospoom. Sreca! Avaj, prijatelju, jesmo li srecu negdje vidjeli usput?

MRZOVOLJA
Mrzovolja i njene pristalice, druge, zastupnice. Okruzeni smo mrzovoljnim osobama, kako je ovo strasno vrijeme mrzovolje, ne mozes da susretnes veselog covjeka, vedrog, koji ce ti ispricati nesto lijepo, nastojati da te razvedri, da te oraspolozi, ne, bas suprotno samo mrzovoljne i stegnute face susreces oko sebe, koji ti govore neprijatne stvari, zale se neprekidno na nesto, od zdravlja, preko djece, do drzave, na koju se, naravno, najvise zale. Uporedo sa ovim ide stalno ogovaranje drugih, do onih koji su covjeku bili uvijek najblizi, ne samo prijatelja, jer su sva prijateljstva dovedena u pitanje, nego i samog roda koji se ne pomaze, ne voli, ne posjecuje, nego samo izlaze kritici i porugi.

Sta je ova nasa mrzovolja, koja je dosla, naravno, sa vremenom.? gdje je ona u nasoj dusi, u kome cosku, da li s onim vjesticijim vretenom koje je namijenila nekoj lijepoj djevojci, jer su je, tu vjesticu, uvrijedili na rodjenju djetetovom, itd. sto znaci da je i mrzovolja onaj dio nase povrijedjenosti u odnosu na svijet, koji nas je ostetio, upropastio, nije nam dao priliku, nismo se kao takvi rodili?Mrzovolja je zapretana starost nase duse.

Mrzovolja sjedi u cosku, ostarjela prije vremena, da li je ikada bila mlada, vrti vreteno, prede vunu, hoce da plete dzemper mrznji koja joj je najbliza. Ali ni o njoj mrzovolja nema lijepo misljenje.

?A ljubav, gdje je ljubav??

?Ne mogu da ti kazem. Potrebno je da je trazis, posto si prosao gotovo sve moje prostorije - naci ces je, samo ako si uporan.?

?Zasto tako? Zar ne bi bilo lakse da je ona tu, na dohvat ruke??

?Ne, ne bi bilo lakse.?

?Ne razumijem, zar ljubav covjeku nije potrebnija nego sve ostalo sto sam vec vidio??

?Vjerovatno ne razumijes, ali razumjeces vec, sigurna sam u to. Idi i trazi, nista vise.?

SAMOCA

RASU SE VRIJEME

Dok u hladovini ukraj vode
slusah pjesmu drozda - rasu se vrijeme.
Negdje naglo, popusti sav, dize se ustava,
i preko ladoleza, cuvarkuce i kacuna
prostruja dolazeci odasvud, kao omama.
Zatim prodje, i nigdje se nista ne promijeni
samo vremena vise pod orahom, pod hrastom
u dolini, na kosi, u dubravi iz djetinjstva,
samo treptaj-dva, za dugovjecne tri - gotovo.
Ko je i gdje putem pjevao, poskakivao, dozivao,
kada samo prasina ponekad poleti
u modra nebesa sama od sebe, iz dosade
sto joj vjecnost zacikuje skute.
Sve je otkljucano, otvoreno, ponudjeno -
samo, kao u dozivanju predaka - rasu se vrijeme.

SOLILOKVIJ

Ah, svijete, rasut u dobrim namjerama,
sta jos od ovog tijela da se uzme
a tjelesnost da ne bude vise nista...
Cudo se zbiva u svjedoku, ne pred njim,
ali on je jos uvijek na razmedju
i presipa se, od ustave do ustave,
sve jasnije sricuci sebe i svijet.
I tako, cim oci otvoris, ispruzen
kraj puta ciji se kraj gubi u magli,
pribiraju se zvuci, razgoni pljeva,
od sitnog mliva dana sprema se hljeb
poslije kojega sve postaje prozirno.
Bol, opet bol, kao najkraca recenica.

SVETI DUH

Ja sam plast pod kojim si se rodio,
ne u noc i ne u dan - u nevidljivo tijelo
poskropljeno otegnutom pjesmom u dubravi.
Da li te pritisce ili stiti,
dok snebivljivo usvajas svoje tijelo
koje ces puniti smislom i pricom
iako je samo opna golog puza
zaludjenog rosnim zelenilom?
Nemam krila, nisam utjeha, ni smisao,
nista ne mogu da zamijenim, u suton
pokrivam izbe u kojima vlada strah -
ja sam plast pod kojim si se rodio.

GOLGOTA, 1995.

I nema tu vise nista, svjetlost samo
iz dna, iz svetosti, u neki tren
sve nas preplavi - vrijedi li za to
jos posrtati uz golu i gluvu padinu.
Neko je bio, jednom, u cik zore
o kojoj se ore pjesme vijekovima.
ostavio nevidljivi stijeg sto ga
lahori dusa pristigla konacno.
I nema tu vise nista, djetlic samo
sto u svetom drvetu crta price
o onome sto je bio sa stijegom
u cik zore, prije svakog vremena.
Lesinari, koplja, oci iz grmlja,
polaganje u grob, beskrajna opijela -
svaki put neko ocekuje cudo,
ali su nebesa konacno sklopljena.

TISINO, SESTRO MOJA

Starija od mene tek toliko
da mi pripremis svecani docek -
tisino, sestro moja vecernja,
tvoj sam radosni zatoc(e)nik.
Ko je osjetio tvoje tijelo
u detinjstvu, pokraj ukucana,
prenosi te sa sobom kroz vrijeme
kao maleni ljudski oltar.
Tu se ne kleci i ne moli,
a bozanskom se mozes nazvati
po vlasti koju nad svijetom imas.
Ja sam se odrekao slobode
da bih bio tvoj rob i obozavalac.
Iz sjenke gledam - ne podnose te,
prevrnu veceru, laju na zvijezde
samo da ti naruze savrseno lice.

VRIJEME

Izmedju svih zvukova koji me okivaju,
jasno cujem - vodu sto otice u saht -
vrijeme kroz mene protice, sluhom
i svijescu sto skocanjena zove u pomoc.
Ono bi htjelo da bude vodena frula
sto ide od usta do usta tisine;
otkidajuci se iz njenog srca, steze
u svoj zagrljaj vidovite sanjare.
Ali oni sliku ne mogu da vrate
niti rijecima rasprostru svijetom -
krv li je, vjetar li je, san li je -
nista ne ostaje na suvim dlanovima.
Cas se kruni, cas zgrudvava, cvrsne
usred noci, u vreloj postelji
izmedju bedara i dlanova polozenih
tek da bi se osjetila jedinstvenost tijela.
Tu se nit jedna lagano izvlaci,
do jutra? do kada? istezace se, kusati
kaleme na kojima tek najcvrsce ostaje.
Udjeni se u mene, nepotrosiva niti -
ja sam igla kojoj si obecana.

SAMOCA

"Samoco, majko, ispricajte mi moj zivot."
Oskar Milos

Ti si jedini obruc na dugama,
koje bi se rasule po prisojima
pod pritiskom zelje za svijetom,
i ograda od nasrtaja maslacaka
u prozracna proljetna jutra.
Ne, nicega nema, miruje pocetak
i miruje kraj, oblik, boja i zvuk,
vjera, ljubav, i strah u fetusu.
Samo u tvom srcu sve ojaca -
evo novog oblika, sjaja u tmini
iz koje se izvija i kroti svijet.
Da bi progovorila, sve ti nudim -
prikuj me na stijenu, kusaj utrobu;
raspni na svome vrelom krstu -
drhtavom rukom sve cu zapisati.

VODA

Od vode su moji snovi, od huke
sto ne prestaje ni danju, unutra,
gdje jos ne stizem da sidjem;
odbljeskuje na mjesecini
koja je uhvacena u stupicu.
Od vode je moja nada,
klizi, odlazi, nestaje;
samo prazne stare udice
zabijene u moje dlanove
nude neku malu pricu.
Od vode je dom moj,
iscrtan brzim mocnim kistom
dalekog Japanca -
mnoge je godine robijao
da bi postao moj san.
Da li bas od njenog daha
strah i moc, bezdan i zov,
u ogledalu papira sapucu
svoje beskrajne molitve -
usi ne mogu da zacepim.

U PODRUMIMA DUSE

Kako da se spustim u tvoje krilo,
pretiha duso, u skrivenoj galaksiji?
Dodirom mogu da te povrijedim
ako ti u nevrijeme potrazim usne
ponekad i na poljubac cisti spremne.
O nasoj dugoj odvojenosti je rijec;
bilo je precih poslova previse
i zaboravih put do tebe, precice
sto mi u djetinjstvu bijahu drage.
Jesam li dovoljno cist i svecan
u ovoj noci kad se rjesava sve
medju nama, promrzlim u muci!
Koja tu toplota pomaze i vatra
ugasena dok se ni razgorjela nije?
Ipak, oslonimo se na prisnost
sto nas jedino moze da izbavi
ako se susretnemo, ako jos postojimo!

(NEKO) JA

Vec dugo izranjam iz sebe, izvlacim se
iz ljusture privucen plavim nebesima.
Let je moj cilj, lagan i kratkotrajan
u vrelim danima nekog dostignutog ljeta.
Jos ne vidim koliko sam napolju,
okov je jednako cvrst i ne smanjuje se.
Cime se olabavljuje ili unistava?
Sve su moje veze jos s njim, stare
i preuzete - sasvim krhka jedna se pojavljuje
i gubi u visinama koje su mi obecane.
Necega se treba odreci, naglo i konacno,
kao kad se paklena masina demontira -
moguca je pogreska i kraj svih nada.
Pokusati odmah, u rosno jutro,
spreman na sve ishode, ili odlagati
rasplet za vrijeme koje ce samo da se kaze
kao u bajci o izgubljenom nalazacu.
Ukoliko se kaze, ikada, u vrelim ljetima
ili zimama obicnim za ovaj svijet -
trepet pocetka, mig koji je blagoslovljen.
Biti leptir ne mijenjajuci svoje tijelo,
ili bar nekome ljestve vazdusaste -
o nesto da se osloni i odmori u visinama.

SVAKODNEVNA TAMNICA

"strasan se duhu svet jave ukaza"
Tin Ujevic, Duhovna klepsidra

Nisi utamnicen
nevidljivim i tudjim zidovima
protivno svojoj volji i nebeskoj milosti!
Zanemari okolnosti i jutra
u kojima si se budio ozaren
spokojem i poletom na velika djela.
Kako je dusi prijatno u vlazi
mracnih podruma, u kamenu
koji te brani od svijeta.
Nije lako iscupati te iz zivota
dokonih i oholih cestitnika -
medju njima si kao jagnje na ispasi.
A ti nisi rodjen da bi bio jagnje,
nego dusin povjerenik, bozji ugodnik,
graditelj ljestvica u nebesa -
tek si u tamnici progledao.

DJECAK TRCI DUMACOM

Djecak trci dumacom, psom svojim pracen;
noge mu od lijeske, ruke od jasike;
gdje se zaputio, ni drozd ne zna,
na sta lici, samo zuna moze ispricati.
Djecak preskace potok, vec se sav skvasio,
jos samo malo, ugledace mozda nekoga,
dozvati sviralom, postace drugi.
Djecak nema sestru, ni brata nema,
ali svaki kamen, svaki panj uz stazu
smatra svojtom i svojom malom tvrdavom.
Samo pas poznaje njegove igre, iste su,
ponekad i prascic zastane naglo -
je li to stvorenje mozda njemu slicno.
Djecak trci dumacom, a htio bi biti oblak,
ili bar andeo, s kojim postelju dijeli!