Mornarima pa i otocima

Mirna Belina (rodjena 1979 u Zagrebu)

***

ribari će donijeti vino ulje i teću brudeta

iznijeti velikog škorpiona koji spava u kadi

podnijeti izvještaj o jutarnjoj bonaci

podne kipi od zvuka zrikavaca

dok podmećeš usta sipi koja lješkari u slanoj ruci

mirišeš vino i ružmarin

pitaš se jesi li napokon na nekom putu

***

ljeto sasvim polako gravira svoje rečenice

kaže: bonaca se razlila kao klizava kolotečina

zrikavci se skrivaju iza okrnjenog tamarisa

večeras u podmorju slova ugor postaje čovjek

i zadržava dah da ga greškom ne progutaju kao slanu rečenicu

iza ćudljivog tamarisa okrunjenog crvotočinom

svijet odzvanja kao skliski kolovoz, kaže ljeto:

ribe razgovaraju o ribarima

telefoni razglabaju o riječima

ne čujem ih, skrivam se na kamenu u čipkastoj agavi

***

prvo sam primakla svoja usta. poljubila vrtoglavicu

kao da mi je ponovno četrdesetgodina! ništa lakše!

galebovi su prašili neku lijevu ribu

ruke izvili u koljenu

sunce izuli do lakta

presavinuli papirić sa svojim imenom

bacili ga u plićak.

pjegice na kornjačama štipkale su usamljene moruzgve, dana togitog

rakovi su se oblizivali starim imenima

masline su šaputale u dvanaestercu

neku petstogodina staru lijevu

danatogitog

pokajnički izuzimam dah, priznajem

nisam se sagnula

pa nisam luda:

na ovakvom otoku svakodnevno umiru delfini i vodenjaci!

***

u podnožju mog imena spava milijun zrikavaca

puše jugo široko i lome se barke

sinopsis nevere prepisuje

dopisuje rečenice

riječi škripe kao hrđave lanterne

kad zapovijedim da me ne izdaju

ispadaju iz ruke

lješkare na drvenom stolu

smetaju, kad me nema

slušalice svijeta

prisluškuju prijete

jugo rastjeruje intepunkcije, tako oholo

podnožje mog imena nagrizlo je more

pa se zajedno topimo u dugoj zvonjavi valova

koja budi iz sna

***

noć se razvija poput fosfornog jarbola. polako

zaboravljam sve brojeve

halapljivim jezičkom višanja

okrećem neopreznu stranicu imenika.

uskoro, u noći poput ove

namjestit ću grlo na vibraciju utopljenih murina

kleknut pokorno na klizavu mahovinu krepkih krijesnica;

bespomoćno dodajem

ribare, u prolazu dobacujem žuljeve stijenama

sakrivam oštru udicu pod jezik polako

započinjem melankoličnu uspavanku za sanjive smokve

valjajući riječi kao jastuke od lavande

slova izmiču kao bezbrižne majke

smiješe se sa stranice

očijukaju

namiguju brže od stookih sipa!

ma zaboravi: zbog čistih, iscrtkanih ploha

sve je to

o tako ironično

***

ne ljuti se sunce

htjela sam te nazvati al

mi je mobitel uganuo nogu

dobio sunčanicu

rasplakao selo

pa smo ga pretvorili u sklisku balotu

***

preradili smo tri sove, dvije ljepotice i dvanaestak bogova

ne trebaju nam takvi u ovoj koštici soli!

ne zanimaju nas od kad su pomislili da se s nama može govoriti:

prvo smo im sasvim odrešito zabranili sva slova

(pojeli im usta, jezike, zube i imena)

zatim smo ih natjerali da noktima ostružu baš sve pokvarene alge s galija

(istrgli im bedra, nježno ih zasadili među pitosporumima)

dočekivali smo ih krišom iza smokava, istrijebili im prst po prst

zauzimali im trbuhe, čerupali im vlasi

brižno ih objesili iznad zvonika

čeznutljivo čekali prvi udarac podneva.

nismo se bojali, nije nas bilo briga

otprašili smo ih u prašinu

jer ih nismo željeli

jer ih nismo

mismo

bez pardona pretvorili u smaragdne školjčane duplje

i eto, već su prošle četiri sekunde

a oni baš bespoštedno klize u zaborav

***

zašto smo zapalili otok i zakopali more

toga mjeseca skitnice su dozivale zaboravljene jarbole

šaputale pokajničke smsove nadurenim maslinama

u intervalima između plime i ponoći

na svoj način

i jutro se očigledno probudilo u sustavu

osvrnulo se

sasvim bezbrižno

zapalilo šumu

slova

i sve

U desetom selu
živi Antuntun
u njega je vrlo
ne običan um.

On posao svaki
na svoj način radi
jaja za leženje
on u vrtu sadi

Kad se jako smrači
on mrak grabi loncem
razlupano jaje
on zašiva koncem

Da l" je jelo slano
on to uhom sluša
a ribu da peva
naučiti kuša

Na livadu tera
bicikl da pase
da mu miše lovi
on zatvori prase

Guske senom hrani
snegom soli ovce
A nasadi kvočku
da mu leže novce

Kad kroz žito ide
on seda u čun
sasvim na svoj način
živi Antuntun

Eve je jedna lepa i za tvoju dušu

I meni, i meni, samo što li ode brez četke u beligrad?

Eto, zato!

Andersenova bojažljivost

Sedma sam,
još nerođena, kći bajkopiščeva.

Živim u snu dečaka
koji je povedanje izmaštao.

Srećna sam, misao na radost.
Radosna lepota, izvesnog čekanja.
Ispunjena želja, trešnjina ploda.

Možeš me i zaboraviti. Između dva
vetra, dve pesme. Do drugog polarnog
dana, kad te misao na mene oplodi.

Tako ću se konačno roditi.

Veverica

I Veverice pisu,zar ne?!

Joj Glisenko,fala ti sto upozna narod sa lesnikovom pojezijom!

DUGALJIVA TUGALJIVA

Rekoh si : hajde napisat ću dugačku pjesmu
Neki ljude vole dugačko.
Volim i ja, kad je u pitanju putovanje
cesta i crta, ne volim zaustavljanje.
Ljudi vole dugačke priče u zadimljenim prostorima
toliko su dugačke, da ih ne može biti previše
pa često ponavljaju istu
dok je sasvim ne istroše… govore je i u snu
Ljudi misle da je dugačko nešto jako važno
I da je teško napraviti dugaljivu tugaljivu stvar…

Pa dobro, možda je i tako.
Neću ja to sad pobijati – sjela sam sa sasvim drugom
namjerom
Ljudi vole i dugačku kosu, naročitu onakvu kakve ima
Samo na televizoru ili kojem drugom ekranu
Prekrasnu, bogatu, dobro retuširanu
Opranu ne drugim nego pravim šamponom
Jer ona to zaslužuje
I to i još mnogo toga… zato su i reklame sve dulje
Valjda i to ljudi tako vole. Ne znam.

Ljudi vole dugačke, monotone govore posvuda
Na vjenčanjima, sprovodima, političkim skupovima
U dvoranama i crkvama…
Tada naime, mogu spavati, a da im to nitko ne zamjeri
Neki postanu i slavni, njihov se san izravno prenosi
U kućanstva željna znanja i zabave
Putem svih mogućih sredstava priopćavanja
Samo nekih istina i puno dugačkih priča iz prve strofe
(rekoh vam da ih često ponavljaju)

Ljudi vole i dugačke stanke
One ih čine ozbiljnima u namjeri da njihov govor ili točka
Potraju i duže nego smo očekivali
I vole dugačke poglede negdje između sugovornika i jedne
Zamišljene vjerojatno plavuše ekstremno dugih nogu…
Ljudi vole duge noge… i duge…
Ovisno o kojim je ljudima riječ, jer ih ima više vrsta i
Određenih nuspojava koje će isto postati vrstama
Nakon što prođe jedno (naravno) duže vrijeme

Ljudi vole dugo razmišljati
Zato im dugo treba kako bi shvatili ponekad vrlo
Jednostavne stvari
Ne nisu glupi. Samo vole i od banalnosti praviti znanstvenu disciplinu
Kako bi još dugo primali plaću sigurni da teme nikada neće iscrpsti
A i znajući da ljudi vole trakavice jer i one su duge
Toliko duge da ih ponekad i ponavljaju
Taman dok završi već su svi zaboravili što je ono
Bilo na početku
I tako štošta prođe nezamijećeno, po dva, tri i više puta

Ljudi vole i duge redove
Jer i za njih misle da su znak nečega kvalitetnog
Tamo gdje je red dug, sigurno se čeka nešto toga vrijedno
Pa makar to bila i WC daska za 1 kunu
Al mora da je to ipak neka WC daska koja će zasigurno
Dugo trajati ili kako narod zna reći
Nepoderiva daska
Ljudi vole i duge noževe
To je zastrašujuće, ali tako je

A vole i duge cijevi.

O tome svjedoče dugi zastoji u prometu
kada se u centru Zagreba dogodi ubojstvo
Pa očevid dugo traje
„Srećom“ žrtva je ostala mrtva na licu mjesta
Nije se dugo mučila
Al su se liječnici dugo borili za život počinitelja zločina
Koji je sigurno dugo razmišljao prije nego ga je odlučio počiniti

O tome svjedoče i dugačke kolone osmrtnica u dnevnom tisku
Nekako se sve češće s njih smiješe mlada lica
Stari su valjda već izumrli prije dugo vremena
Koje je lagano gmizalo kraj nas
Ali mi ga nismo zamijetili jer smo bili zauzeti vođenjem
Dugih i zamornih pregovora o prekidu vatre
Ili dugim akcijama nazvanim kratkim imenima
Valjda da se ne bi previše često ponavljale

Ovako ćemo ih lako
I zasigurno dugo pamtiti

Neki od nas. A drugi;
pred njima je
Dugo toplo ljeto…

Elfrida Matuč-Mahulja/ Krk, 14.04.2006.

veverica ::

I Veverice pisu,zar ne?! Joj Glisenko,fala ti sto upozna narod sa lesnikovom pojezijom!

Divno pišu Veverice...pogledajte!



P u t n i k

Iza leđa i ispred oka osviću gradovi
sa netaknutom mahovinom na krovovima.

Ne ljube prostranstva bremenita brda,
ni glagoljiva voda ušćem i izvorom.

Ne mame vozovi ravnicu daljinama,
uvijek po istom tragu, istim zvukom.

Lice putnika, sa važnom borom posred čela,
brazda vječnu radoznalu glad hodočašća.

Golo smo, samo drvo, uzak vidik,
mjerimo li vrijeme korijenjem i godovima.

Može se spasiti more od obala,
da ne bude privid oku, beskraj plavetnila.

Veverice bas vole putovati,to je izvesno!!!!
A i kad otputuju uvek imaju rasta da se vrate!
I ponekad nesto i zapisu!
Hvala ti Glisenko moja sto me citas i sto si s vremena
na vreme ti moj mrav!



Vidiiiiiiiiii kako je lep ovaj poljubac oblaka,koji jos i viiiiiiiiidi!?!?!

Lep je...A kakvi su oblaci tamo daleko...?


Vaš smešak

Pobegli ste u trku
zaboravivši smešak
potrčah za vama
al' vi već u kočijama
vaš smešak u mojoj ruci
al' sad da vam javim šta je bilo
vaš smešak je rodio
ona starija je već velika
i možda ima i momka
a mlađa je na vas
beži
i za sobom ostavlja samo
smešak.

Velibor Vidaković

Nemam pojma cija je ovo pesma, al mi lepa...

i ko da nema drugih basti...

Ako kročiš u čivutski vrt, na sedmo koleno čini će pasti...
I, ko da nema drugih bašti... Di sve pupi i sve šljašti...
Di na miru možeš šeboj i božure krasti...
Moja nesretna mati... Htela me spasti... Savetom finim...
Al morala je dotad znati... Da ne sme kasti... Šta da ne činim...

Šta je bedem neg široki zid? Lako se zajaši... Ko stari čilaš...
Mahovina ko astragan... Da bez glasa šmugne dragan...
Ukraj neba se lepeza mlad šaran porcijaš...
Ruka zavesu miče... Trepte u tmini... Biserni zdenci...
Zbog nečeg đurđic uvek niče... Baš u tišini... I baš u senci...

Neću skoro onim šorom... Ne znam posle put odande...
Me sem čoro, moja lolo... Čhu ćo šoro paša mande...
Vetar cvili i leleče... Skini suknju i jeleče...
Nit ko mari, nit ko zna... Na ćer mande čingara...

Ako dirneš u čivutski vrt... Kletvu ćeš nositi ko srebrn zvončić...
Bićeš žedan kraj bunara... I siromah s puno para...
Sve ćeš dijamante dati za smešni cirkončić...
Ko u tuđi vrt uđe... Crn lebac mesi... U crnom plehu...
Eh... "Ne poželi ništa tuđe..." Svi smrtni gresi... U tom su grehu...

Kao mrva iz džepa... Truni se lako... Život protekli...
Da, rekli su mi da je lepa... Ali baš tako? To nisu rekli...

PantaOz ::

Nemam pojma cija je ovo pesma, al mi lepa...

Đorđe Balašević - pesma ''Čivutski vrt'', sa albuma ''Rani mraz''.

Eto sada znaš...

Kralj strah

Kroz jutarnju maglu i tragove rose
kroz zemlju što mrmlja i jeca i stenje
on prolazi tiho. Kralj Strah opet gubi.

Što nekada beše ni tvoje ni moje
u vremenu zala i guja i mraka
sad svima je dato. Kralj Strah nema krunu.

Al znam da će opet, čim popuste straže
i ugasne Sunce i plamen i hrabrost
on ponovo doći. Kralj Strah nam se smeje.