Necu da na ovim stranama budem kriticar, ali meni je Ranko: car!

Car! Dabome!

STAZA

Moraćeš sam, uskom stazom, nikuda.
Koliko ih je, zametenih, po brinama rasutih.
Idu, ne idu, vide, ništa, u drvenoj odjeći.
Spuštaš li se, penješ li se, sve izvrnuto
U lijevak se pretvara, tutnji i usisava.
Bila je slavna, ta staza, sječivo u tmuši -
Izrezani, sretno su nestajali, avangarda.
Sad moraš sam, svojom stazom, nikuda.
Ništa ne prepoznaješ, savijeno oko tebe,
Penje li se, spušta li se, nenaviklo.
Sve i da zaboraviš, slavu i jeku, gore
Ili možda dolje, lijevak usisava, tutnji;
Pune su uši trunja oštrog, stvrdlog, smradnog.
Zametene, rasute, niko ne skuplja, ne broji.
Slava tutnji, dubrava odjekuje, ništa ne prepoznaješ.


PROZIRNO

Sa svake strane, u svako doba, jasno,
čisto u dubinu, oštro naokolo, skladno,
Pogledom dodiruješ, obilaziš, oblikuješ.
Sve od ushićenja, vrelo i srdačno,
Šta god hoćeš, samo izvoli, ponuđeno je.
U svako doba, budi se, navali i uživaj.
Neiscrpno je, ogromno, osvjedočeno.
Samo ne sumnjaj, ne okreći glavu, ne odbijaj
Obilje, ruj, zanos, opijanje, orgijanje.
Ne okreći glavu, ne odbijaj, ne oklijevaj!
Iscuriće, nestaće, otutnjati u nigdinu.
Stvrdnuće se jutro, zabraviti vrata, zalediti izvor.
Prozor je zazidan, ne čuješ ni jeku
Pobjedničke pjesme, rike u dolu
Crnog anđela razrokog pogleda.

KAMEN

Dok se ništa nije javljalo, tamo,
U tijesnoj dumači, pokraj izvora,
S neba je pao kamen, vreo od daha
Nebeskih pluća, nedohvatne duše.
Bez verande i prozora, gledalo je
Obuzeto omorinom, lišće lijeske,
Cvijet kupine, kora stare kruške.
Ko je onda izabrao ovaj otvor
Sutrašnjeg ponora, paklenog dna?
Jednim pogledom mogao je ponekad
Sve da vidi, do zanoktica -
Licem u prašini, bezglasno,
Mrmaljaće da ništa nije znao,
Osim onog kamena, kod izvora,
Pretvorenog u panj što se krvlju hrani.


BOL

Sve je podijeljeno, ostao je bol.
Prti, objema rukama, da šake budu pune,
Ni trun da ostane; ne brini za druge
Namirio si se za cijeli život, ustani
I koračaj kao u dan stvaranja svijeta.
Ispunio te je, njegova si bačva,
Zabrekla, nijema, pijanih duga i dna.
Plodna berba, dugo zrenje, stari recepti.
Kome će se i kada otvoriti, curak neki,
Dok zvoni veliko podne slobode?
Vri, svrdla, bačva se ne da, nikome ništa!
Da ostane u tebi, vo vjeke vjekova,
Nasljedno leno, ispovijest blata i prašine,
Deveti krug, Mrčaj dom, osojna dumača.


JUTRO

Raduj se, čedo moje!
Vjeruješ li očima, svjetlost vlada.
Vjeruješ li ušima, zvoni i pjeva šuma.
Vjeruješ li koži, hitra muva začikuje te.
Svanulo je, dan poput stvaranja svijeta.
Vjerujem, kroz dim se probija sunce.
Vjerujem, tutnje u dolini topovi.
Vjerujem, kožu mi šrapneli šaraju.
Svanulo je, dan poput kraja svijeta.

UŽAS

Odakle je došao, po čijem pozivu?
Ko su mu preci, ko bliži rod?
Doručkuje, odluta, šuma mu draga,
Duboki virovi, naše vrleti.
Odmara se u pričama, dječijim igrama,
Kruži od usta do usta, uvijek drugačiji,
čas opisiv, čas stopljen s božanstvom.
Stalno ga mjerimo, režemo sanduk,
Kopamo grob, smišljamo spomenik -
Hoće li već jednom tamo gdje sve ide!
Kad ga napokon izgubimo iz vida,
Učini nam se već da je otišao drugima,
Iskoči iza ćoška, rukne iz gomile,
Zaurla s narodne govornice -
"Tvoj sam, ničiji više, ludi stvore!"


TAMA

U betonu i staklu, kao u vazi,
Razbokorila se tama, lelujava.
Prati nas od početka, strasno,
Gotovo dah joj u potiljku osjećamo,
I teško bilo, što kao zvono ječi.
Onomad u prašini, s dječacima klikera,
Koliko juče na brini, na sankama,
Sada, ako sada jeste, po sobama.
Stojimo nijemi, da je ne smetamo -
Ako se smiri, ako dođe do zrenja,
Možda će u nebo da sune,
Prema tvorčevim skutima -
A dalje, tamo negdje, gdje dan stenje.


SLJUBLJEN

S nebom i sa zemljom, nevidljiv za druge.
Provodnik talasa, pretihih ritmova, s jedne
I druge strane, izvan čula, opisa i uzvika.
čas daleko, čas unutra, strast svega što jeste,
Trenutak u cijeloj neznanoj vječanosti.
Onaj što ne treba da gleda da bi vidio.
Onaj što ne treba da misli da bi znao.
Onaj što ne treba da se rodi da bi postojao.
Izvan jasnosti, dobra i zla, milosti i praštanja.
Ispunjen gromovima i tišinom prasvijeta.
Riječi su pahulje snijega a ljeto stiže -
Dlan biti, nebeski i zemaljski, uz oblak,
Mahovinu, probučenog daždevnjaka,
Umjesto kože samo duša, samo san.
Prijanjati, preko bola, uz plavet
Što se samo u očima sjajne.

TAMO

Kud pružaš ruke, čedo, izvan kolijevke?
Zagrli majku, sisaj i sisaj, do kraja.
Sve je unutra, toplo i milo, cokni jezikom!
Kud pružaš ruke, dijete, kroz prozor?
Ostani za stolom, na podu, u podrumu!
Sve te pridržava, čvrsto i trajno, dovijeka!
Šum je tamo, gdje ništa nije tvoje.
Kud pružaš ruke, mladiću, preko rijeke?
Brda, šume, zvuci kastanjeta - bude te.
Smanjena, uz prozor, plete majka.
Ništa ti nije po volji, pretijesno, grubo.
Kud ubrzavaš korak, bacaš se u rijeku?
Tamo mrki ribari, dušu tvoju čekaju.


PJEVAJ

Odjednom, svanulo je, ovdje, u dumači.
Potrošili smo svijeće, petrolej i luč.
Zaboravili šta znači juče, danas, sutra,
čemu služi jutro, zora, neko daleko sunce.
Kada se smrklo, ko je prvi upalio lampu?
Uz sto, ko s molitvom, ko go, gledasmo stijenj -
Troši se, nestaje, pucketa, samo sebi priča.
Tako koliko, s oca na sina, svjesni tradicije?
Gdje je voda, toči li curak pod kruškom?
Ima li kamenja na putu, vjetra u planini,
Usnule stoke u stajama ispod nas.
Oči nesvikle na sjaj, sakriše se u tamu
Rukom stvorenu, jedva održavanu.
Spusti dlan, podigni kapke, udahni sunce!
Uz prozor si, premrežen stotinama niti -
Jutro je po brdima, spušta se do nas.
Otvori prozor i pjevaj, ako nisi zaboravio!

ZNAM


...samo toliko da otvorim i zatvorim
vrata prema vrtu, prozor prema nebu,
korice knjige prema beskraju...
ali mnogo je veznika a da bih se lišio
njihove vesele ritmičke raskalašenosti
pođes pa se vratiš, ideš a stojiš, tamo i ovamo,
mnogo je tačaka sakrivenih u crvotočini
što lagano nadolazi iz podruma
i penje se zidovima, prozorima, gredama,
mnogo je laganih udara cvrčka u zid
dok zaspivaš ili se budiš sam, u majčinom krilu
uz leđa onome što spava i ne pomolivši se
...samo, nabrajanjem se ne stiže tamo
gdje se obnavlja život, u dječiji san,
u malene ruke sto mirišu na sapun
...ipak, samo toliko da otvorim prozor,
prema dubravi iz koje me zovu sjenke...






NA KUĆNOM KROVU



Objahavši sljeme krova, povlačim žicu -
osjećam pod sobom crijep i mahovinu -
ali držim se za bakarnu nit kroz koju će,
čim je spojim - progovoriti daljina.
Golubovi me iznenađeno zagledaju,
mahovina se kruni i leti prema dvorištu
odakle me nešto zove glasom olova.
Tek na kraju svog kretanja,
sjetih se da se gore ne može ostati
ni koliko dan traje, kamoli noć što hita,
da sam potpuno sam među pticama.
Kada bih mogao da poletim,
prečicom da dostignem oblake,
tamo bi antena bila na pravom mjestu,
ali zašto tada da se vraćam u prašinu
među stvorenja olovnih nogu poput mene.
U škripcu, misao se sama snalazi,
klizi krovom, proučava sljeme,
vidi slomljene udove, krv i jauk.
Golubovi me pridržavaju, vrapci šapuću
lošem đaku svoje prve lekcije -
izišao sam iz gnijezda bez znanja
o povratku tamo gdje mi se ne vraća.