„Tamo gde ima dima, ima i vatre, a u Sloveniji je (afera ‘Patrija’) stalno na radiju, u vestima”, ležerno priča u kameru finske novinarke Marije Veitola taksista dok je vozi od ljubljanskog aerodroma „Brnik” ka slovenačkoj prestonici. Na Marijino pitanje „Šta sad mislite o svom premijeru?”, taksista, ozbiljan, kaže: „Radije ne bih kazao šta mislim o njemu (Janši), jer bih da zadržim posao.” Veitola se unosi u kameru, obrativši se publici: „To nam je, dakle, jasno.”

Link do internet-strane na kojoj je moguće videti tok-šou „Marija” u kome je gostovao slovenački premijer Janez Janša, uz uputstvo „Čujte šta kaže taksista”, Slovenijom je proširila „Liberalna akademija” kao dokaz tolike neslobode javne reči u zemlji da se čak i privatnik boji da će ostati bez hleba, ako kritikuje Janšu. Janša je svojih pet minuta na finskoj televiziji dobio zahvaljujući komercijalnoj stanici „Čenel 4” pošto je državna stanica YLE odbila da snimi nastavak emisije „Istina o Patriji”, što je tražio ured slovenačke vlade za komuniciranje. Iako je želja Janšinog kabineta bila da on bude „glavna zvezda” emisije koju je Veitolova snimala u Ljubljani, plan je propao. Umesto da Janša opovrgne otkriće finskih novinara da je učestvovao u deobi 21 miliona evra mita, koliko je finska oružarska industrija navodno platila da bi prodala oklopnjake 8x8 slovenačkoj vojsci – Veitolova je snimila posprdan dokumentarac koji finskim gledaocima sugeriše da je korupcija u Sloveniji „kao dobar dan”. „Uprljan ugled Slovenije”, „Žalostan sam i zabrinut”, „Marija, pomagaj!”, naslovi su koji su preplavili Sloveniju. Znalo se da Janša nije dobio prođu na YLE, ali ne i da je učestvovao u šouu koji se bavi lascivnim temama a nosi ime voditeljke – „Marija”. U toj emisiji je, izveštava POP TV, prošli put nastupala američka porno zvezda Ron Džeremi sa kojim je Marija razmatrala veličinu njegovog polnog uda. Tema Marijinih emisija su, pišu ljubljanske „Finance” – „golotinja, seksualnost i bizarnosti”, a političari retko gostuju.

Janša je Mariji priznao da je za njega priča objavljena na YLE „noćna mora”; ono što Janša nije slutio jeste da Marija snima svaki trenutak svog boravka u Sloveniji. Prvo kako sa aerodroma izlazi sa kesom u ruci i objašnjava da su to „darovi” za sagovornike u Sloveniji; pre ulaska u Janšin kabinet objašnjava publici da se slovenački premijer zove Janez Janša, a ona mu tepa „Janca”. Dodaje i da joj je taksista uzeo 10 odsto više nego što je smeo po taksimetru. Dok čeka na audijenciju kod Janše, kameri pokazuje novčanik od jelenske kože koji će „dati onome, ko joj se (po pitanju primanja mita) učini najsumnjivijim”. Sve garnira zabavnim skečevima snimljenim ne samo tokom razgovora sa slovenačkim zvaničnicima nego i na ulici, dok prolaznicima deli darove a oni kažu da znaju da je Janša uzeo pare. Novinarka ne krije čuđenje da niko ne pomišlja da odbije dar, uključujući Janšu, od koga se oprašta rečima iz filma „Ratovi zvezda”: „Neka sila bude sa vama!” Posle priznaje da se nije usudila da Janši „da ‘onaj’ novčanik, ali sam mu zato dala pismo za Božić Batu da može da mu piše, kada (i ako) bude imao dovoljno vremena u zatvoru”.

Kroz ceo dokumentarac provlači se skeč u kome ruka pruža drugoj čokoladu, a onda se u kadru pojavljuje više ruku i sledi otimačina. Marija zaključuje: „Razmišljam samo o jednom – kada dar postaje mito?”

BERLIN Poznati nemački novinar i autor, osvedočeni levičar Jirgen Elzeser je autor više knjiga kritike na račun nemačke spoljne politike, povodom događaja na Balkanu, o globalizmu itd. Prevođen je na više jezika ali je u nemačkoj javnosti često prećutkivan jer se u više svojih knjiga i novinskih članaka stavio na stranu napaćenog srpskog naroda. Pomenimo samo neke od njegovih naznačajnijih dela „Nikada više rat bez nas“, „Vodi ljubav a ne rat“, „Nemačka (opet) vodi ratove“, „Ratne laži“ –od rata za Kosovo ...i „Kako je džihad stigao u Evropu“, „Cilj terorista –Evropa“ –opasna igra obaveštajaca idr ada o sudu u Hagu najbolje govori srpska uzrecica da je tamo svatko neduzan dok se ne utvrdi da je Srbin!

Tješimo se falsificiranim historijama u kojima je zatajeno da je ovdje živio itko osim Hrvata. Prešućujući da smo bili kmetovi, nalik smo studentu medicine koji krije da mu je mater švelja

Iz mramornog postolja u gradskom središtu uspravlja se drveni jarbol s državnom zastavom. Dolje je uklesano: 305. Car Dioklecijan ušao u svoju palaču

604. Stanovnici porušene Salone naseljuju Split

1240. Prvi Gradski statut

1862. Pobjeda narodnjaka

1991. Hrvatska postaje suverena i samostalna država

Pod suncobranom nekoliko metara dalje gotovo svakodnevno pijem espresso. Pogledam gdjekad ovih pet datuma i nasmiješim se jednostavnom umu neimara, koji je hiljadu i sedam stotina godina opisao u manje od trideset riječi. To se zove jezgrovitost. Čitavu je povijest Splita stavio u esemes poruku i još mu je ostalo mjesta da objavi: “Prodajem maslinovo ulje”.

Sami 1700 godina

Ali, ono što me čak više zadivljuje je brižljivost u biranju događaja, oprez u riječima. Tko je, na primjer, stanovao u splitskim kućama prije nego su 604. iz pravca Solina došle volovske zaprege s pokućstvom i poljoprivrednim alatkama Slavena? Natpis ne otkriva kome su nekretnine s pogledom na Brač prethodno pripadale, ravnodušno prešućuje u kakvim su ih okolnostima oni napustili. Za postolje ti ljudi ne postoje, upravo kao što nema ni onih koje su 1862. pobijedili narodnjaci. Što se bijelog kamena tiče, politički protivnici narodnjaka mogli su biti i Zulu ratnici u lavljim kožama. Oni nisu vrijedni uspomene, baš kao ni oni od kojih je Hrvatska 1991. otela svoju samostalnost.

više iz rubrike
MAGAZIN
Na štandarcu na splitskoj Pjaci nježno je obrisan svaki trag da su ovdje nekad živjeli neki narodi osim nas. Nema tu ni Ilira, ni Mlečana, ni turske prijetnje s Klisa, nema Austrijanaca ni Srba. Ovo je oduvijek bilo samo hrvatsko. Hiljadu i sedam stotina godina na našim zidinama ponosno stoji: Hrvat, zauzeto! “Croata, occupatum!” pročitali su Rimljani, a zatim pljunuli, opsovali i zapovijedili okovanim tračanskim veslačima da okrenu galije.

Lupež na sajmu rabljenih auta jednom vam je možda pokušao prodati loše ofarbanu kantu, lažljivo se zaklinjući da je on prvi vlasnik.

Upravo jednaku stvar čini ovaj natpis na kamenom postolju za zastavu. A jednaku krivotvorinu ovih dana namjeravaju učiniti i u Makarskoj, gdje je Gradsko vijeće većinom glasova odlučilo ukloniti zaštićeno kulturno dobro, štandarac s mletačkim lavom, i na njegovo mjesto na glavnom trgu naćuliti novi, s hrvatskim znamenjem.

Često citirani trebinjski klasik nazvao bi to vjerojatno još ljepšom i starijom Makarskom. Veterinari bi zacijelo našli dosta sličnosti s psećim zapišavanjem teritorija.

U prah sramotu

Simbolički ta stvar nije umnogome različita od rušenja muslimanske bogomolje u Ahmićima.

I u jednom i u drugom slučaju riječ je, u najkraćem, o etničkom čišćenju, sustavnom istrebljenju drugoga i drugačijeg. Tuđa vjera i nacija, uime povijesne pravice, mora iščeznuti. Ali, teško je gdješto reći na čijoj je strani pravica. Tko je dobar, a tko loš. Potlačeni naposljetku često budu okrutniji od nekadašnjih tlačitelja.

U Srbiji, recimo, još i danas kukumavče zbog četiri stoljeća turske tiranije. U nevjerici sam gledao nekoliko puta kako se odrasli muškarci u sitne sate, poslije nekoliko boca fruškogorskog rizlinga, čisto rasplaču, suze im kapaju u ostatke roštilja dok pripovijedaju o Osmanlijama što su im nesmiljeno zlostavljali čukundjedove, tukli ih, ponižavali, otimali ljetinu i guzili bez lubrikativa. Činjenica je, međutim, da su u svih četiri stotine godina Otomanske Carevine bili nedirnuti i Studenica, i Žiča, i Mileševo, i Pećka patrijaršija i deseci drugih srednjovjekovnih crkava i manastira, centara vjere i pismenosti, i da je narod više ili manje slobodno svjedočio pravoslavlje, a da samo koje desetljeće nakon što su Turci potisnuti prema Maloj Aziji, u čitavoj Srbiji nije ostala nijedna džamija i medresa. Sjećanje na njih ostalo je u jeziku, običajima i kuhinji, ali od materijalnih dokaza turskog prisustva nije ostalo ni koliko stane pod noktom. Što biste iz toga zaključili, tko je bio civiliziraniji:

a) Srbi ili

b) Turci?

Dobro, ovo je u neku ruku razumljivo. Iz ljudi je prirodno provalio višestoljetni bijes i frustracija kada su raskopavali tuđinsku baštinu, jer je vrlo bolna uspomena da si jednom bio kmet. Gazdi je lako biti velikodušan, sluga to samo rijetko uspijeva. Svi slavenski narodi u ovom dijelu svijeta jednako su se obračunali sa sjećanjem da su jednom bili nikogovići. Uklanjajući turske džamije i mletačke štandarce, macama razbijajući Bajamontijevu fontanu na splitskoj rivi, u prah su sasuli svoju nekadašnju sramotu.

No, čudesno je, barem ako mene pitate, da sramota ostaje. Još naraštajima nakon što je svaki razlog za nju prestao, zaboravljena mržnja ljudima truje duše, u sitne sate pijano kunu Istanbul i Veneciju, kao da smo još uvijek pod njihovom vlašću, jer ih iskreno, bez zajebancije, muči da im je daleki predak bio odrpanac i goljo.

Onda se tješe falsificiranim historijama poput one uklesane na kamenom postolju za barjak na splitskoj Pjaci, historijama u kojima je zatajeno da je ovdje ikada živio itko osim Hrvata. Stvar je, pogledate li bolje, bijedna, skorojevićka. Zastidim se gotovo gledajući onih pet smiješnih datuma. Zar to nije ružno i nedostojno? Prešućujući da smo jednom bili sluge i kmetovi, nalik smo studentu medicine koji krije da mu je mater švelja.

Skorojevićki i lažno

Jedna firma u Zagrebu proizvodi električne grijalice skrivene iza mramornih ploča. Kada se ova novotarija pojavila prije desetak godina, oglašavana je pomalo indijanskim imenom “kamen koji grije”. Prije nekog vremena otkrio sam, međutim, da je stvar otad tako napredovala da za prihvatljivu doplatu na kamenu možete dobiti i vjernu repliku Baščanske ploče.

Vaš dom ugodno će ugrijati slavna, uglatom glagoljicom uklesana darovnica kralja Zvonimira. Pa ako i bude koji stupanj niže, to nećete osjetiti. Naslanjajući stražnjicu na drevni spomenik pismenosti na narodnom jeziku, već od patriotskih čuvstava bit će vam toplo oko srca. Ako vam se predmet možda učini neukusan, lažan i skorojevićki, nemojte se pretjerano uzbuđivati. I naša je službena povijest većim dijelom takva. Neukusna, lažna i skorojevićka.

Ante Tomic "Jutarnji list" Zagreb 12.04.2009.